Jump to content

Search the Community

Showing results for tags 'anatomija'.



More search options

  • Search By Tags

    Type tags separated by commas.
  • Search By Author

Content Type


Categories

  • Anatomija
    • PITANJA ZA USMENI ISPIT
  • Farmakologija
  • Interna medicina
  • Propedeutika
  • Elektrokardiogram
  • Neurologija

Forums

  • Perpetuum Lab
    • Obavijesti, informacije i pravila
    • Predstavljanje
    • MEF Zagreb
    • MF Rijeka
    • MF Osijek
    • MEF Split
    • MF Novi Sad
    • Oglasnik
  • Downloads
    • Pretklinički predmeti
    • Klinički predmeti
    • Štamparovski predmeti uhljebi
  • Savjeti, rasprave i informacije
  • Državna matura i upisi na medicinski fakultet
    • Skripte, knjige, materijali
    • Informacije o maturi i medicinskim fakultetima

Find results in...

Find results that contain...


Date Created

  • Start

    End


Last Updated

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


About Me

Found 45 results

  1. Voditelj kolegija: prof.dr.sc. Dragica Bobinac Satnica: 56 sati predavanja, 145 sati vježbi, 40 sati seminara ECTS bodovi: 22 Kolegij oko kojega se sve vrti na prvoj godini, i jedini zbog kojega dosta ljudi izgubi godinu. Slušat ćete ga kroz sva tri trimestra, nama je prošle godine završio 15.5., ali svake godine se to mijenja. Prije početka faksa morat ćete nabaviti anatomski atlas, pincetu i sondu, i naravno kutu. Pincetu i sondu možete nabaviti u ljekarnama, ili dućanima s medicinskom opremom. Mislim da su najjeftinije u gradu, neka ljekarna kod Mljekarskog trga. Sonda vam izgleda kao neki metalni štapić sa kuglicom na krajevima. Njih ćete koristiti tijekom vježbi na preparatima. Anatomskih atlasa ima jako puno, svi imaju svoje dobre i loše strane. Najčešće se koriste Netter i Sobotta, podjednako su dobri, ali je Netter daleko jeftiniji. Engleska verzija Nettera košta 250 kuna, a prijevod oko 500. Engleska verzija se najviše isplati, nema prevelike razlike u nazivlju, sve ćete skužiti, tako da mislim da se za naše izdanje ne isplati platiti duplo. Sobotta je super ali je jako skup,a imate ga u knjižnici ako vam zatreba. Također, pogledajte si i po Perpetuumu atlase, ima ih stvarno raznih. Od obavezne literature imate 3 knjige: Osnove anatomije od profesorice Bobinac, koju vam preporučam da kupite original, zbog slika, i to kod Softe, po nižoj cijeni. Zatim će vam trebati Križanov Kompendij anatomije čovjeka, i to 2. i 3. dio. Tu knjigu je jako teško naći u originalu, pa si ga možete kopirati negdje. Preporučam da ga nabavite u fotokopiraonici prekoputa Brodokomerca, malo iznad faksa, tamo vam ga kopiraju uvećano (jedna stranica na A4 papiru), i manje se raspada nego Softine kopije. Uz Križana vam dolazi i slikovni prilog, kojega možete dobiti uz knjigu ako kupite original, ili skinuti na Perpetuumu. Također, možete si ga isprintati i kod Softe. Preporučam da si to svakako nabavite. Jedino, probajte malo pričekati par dana pred početak nastave, jer svake godine bude govora da će mijenjat literaturu, al na kraju ne bude ništa od toga. Prije nego počne nastava si pogledajte na stranici od Katedre nastavni plan, jer ćete već za prvu vježbu dobiti zadano što morate pripremiti. Nastava se, kao što je navedeno, obavlja kroz predavanja, seminare i vježbe, i bude podijeljena u nekoliko turnusa, s obzirom na gradivo koje se obrađuje. Mi smo imali podijeljeno u 5 turnusa, ali moguće da vam se nešto malo izmijeni. Predavanja drži profesorica Bobinac, i dosta je korisno ići, jer se stvarno trudi objasniti. I spremna je odgovarati na pitanja. Što se seminara tiče, mi smo ih imali samo u 2. i 3. trimestru, u prvom smo umjesto seminara imali vježbe, ostala dva trimestra i jedno i drugo. Seminari su kao i na ostalim predmetima, radi se neki dio gradiva za koji se morate pripremiti, a asistent koji ih vodi objašnjava i ispituje, iako ovdje nema pluseva i minusa. Na vježbe se također preporuča da dođete spremni, nitko vas neće ubiti ako nešto ne znate, ali naučite to što će se raditi čisto zato jer će vama biti lakše. Bodovi se skupljaju samo na kolokvijima, tako da ako se ne spremite za vježbu ili seminar nećete dobiti nikakav minus, ali ste se uvalili u zaostatak, jer je gradiva puno a vremena jako malo. Tako da učite redovito, jer kad si stvorite zaostatke, bude užasno. Također, možete i tražiti konzultacije ako vam nešto nije jasno, ili vam treba ponovno pokazati preparat. Najvažnije vam je baš zbog preparata da naučite za vježbu, barem donekle, jer vam se može desiti da na kolokviju padnete zbog preparata, a super ste naučili teoriju. A preparati stvarno znaju biti svakakvi pa ih proučavajte što više. Kolokviji su usmeni praktični, što znači da odgovarate i pokazujete to o čemu pričate na preparatu. Uglavnom se pita oko 5 pitanja, a na sva pitanja morate znati odgovoriti da biste prošli. Ocjena ovisi koliko detaljno znate. Voditelji vježbi su različiti, ima ih od jako blagih do jako strogih. Kolokvijima skupljate bodove, svaka ocjena donosi određen broj bodova, a da biste mogli pristupiti ispitu morate imati najmanje 40 bodova, odnosno 30 bodova za fx kategoriju. Ne morate imati položene sve kolokvije da biste izašli na ispit, bitno je da imate bodove, a ako vam neki kolokvij ostane ne položen, taj dio morate na preparatu polagat na ispitu, što je malo teži put, jer prvo polažete preparat, a ako praktični dio položite, idete dalje na usmeni. Tijekom nastave se organiziraju popravni kolokviji, a to koliko ih bude se svake godine mijenja. Ispit je samo usmeni, a od ispitivača vam može doći bilo tko od predavača koji imaju titulu profesora ili docenta. Iskustva sa usmenih ispita su različita, ispitivači su različiti, i sve vam ovisi o puno faktora. Najvažnije je dobro se pripremiti, ne ići previše u detalje da se ne uvalite, i biti smiren. Gradiva je jako puno, i najvažnije je učiti redovito. Obavezno učite osnove!! To većina ljudi zanemaruje, a na kraju se na završnom pada zbog toga. Neki ispitivači ih vole pitati, neki ih uopće ne pitaju, ali svakako ih trebate znati jer će vam biti lakše razumjeti to što učite iz Križana, ako znate osnove. Sve u svemu, anatomija je jako teška i bit će vam naporno, ali ne dajte se. Učite redovito, nemojte zabušavati, idite na konzultacije, pitajte što vam nije jasno....
  2. Preuzimanje osobno u RI ili ZG Pokretan art.temporomandibularis Calvaria se može skinuti 450kn
  3. Baza iz Srbije: ANATOMIJA - test.pdf A3 Zagreb - Kolokvij A3 2017:2018.pdf Velika baza - Zbirka pitanja iz anatomije 2006-2014 (2).pdf
  4. Sobotta Atlas of Human Anatomy 14th ed - Volume 2.pdf Sobotta Atlas of Human Anatomy 14th ed - Volume 1.pdf
  5. Često zasjenjena popularnim Križanom, no od jednake je važnosti za prolazak na kolokviju / ispitiću ˘____˘ Bobinac Dujmović - Osnove anatomije.pdf
  6. Kupujem udzbenik za anatomiju-marušić Molim vas da se javite,ako netko ima jer je hitno ?
  7. Kralježnica je sastavljena od 33/34* kralješka (vertebrae). Proksimalno je kralježnica zglobno povezana sa zatiljnom kosti (os occipitale) dok je prema distalno preko križne kosti spojena sa zdjeličnim kostima. *Broj trtičnih kralježaka često zna biti varijabilan. S obzirom na smještaj, kralješke možemo podijeliti na 5 skupina: 1. vratni (vertebrae cervicales) (7)* 2. prsni (vertebrae thoracicae) (12)* 3. slabinski (vertebrae lumbales) (5)* 4. križni (vertebrae sacrales) (5)* 5. trtični (vertebrae coccygeae) (4-5)* Također, kralješke možemo podijeliti na slobodne* (omogućuju pokrete i stabilnost tijela) i srasle* kralješke (omogućuju samo stabilnost): 1. slobodni (vertebrae verae): 1.1. vratni 1.2. prsni 1.3. slabinski 2. srasli uz kosti (vertebrae spuriae) 2.1. križni 2.2. trtični *Broj u zagradi označava koliko kralježaka pripada kojoj skupini. *Slobodni i srasli kralješci se još nazivaju pravim (slobodni) i nepravim (srasli) kralješcima. Bez obzira na skupine, svi kralješci imaju neka opća obilježja, dok svaka skupina ima svoje posebitosti. Na svakom kralješku razlikujemo: Trup (corpus vertebrae) – masivan je, prema distalno postaje sve masivniji do petog slabinskog kralješka. Nakon toga se težina tijela prenese preko križnih kralježaka na zdjelicu pa trup dalje postaje sve manji. Luk (arcus vertebrae) – nadovezuje se na stražnju stranu trupa svojim korijenom (pediculus arcus vertebrae). S korijena ide ploča (lamina arcus vertebrae) koja zatvara kralježnični otvor (foramen vertebrale). Nastavci. Prema straga se izbočuje šiljasti nastavak (processus spinosus) koji služi kao hvatište ligamentima i mišićima. Sa svake strane luka se prema lateralno pruža po jedan poprječni nastavak (processus transversus) koji sudjeluju u djelovanju dubokih leđnih mišića. Na prijelazu korijena u luk, na svakoj strani se proteže prema gore i prema dolje po jedan zglobni nastavak (processus articulares superiores et inferiores). Iznad i ispod korijena luka se nalaze gornja (plića) i donja (dublja) udubina (incisura vertebralis superior et inferior). Takve dvije udubine susjdenih kralježaka omeđuju otvor (foramen intervertebrale) kojim prolaze krvne žile i živci. Zahvaljujući S obliku, kralježnica ima elastična svojstva (amortizira udarce). Prednji stup kralježnice čine trupovi kralježaka i intervertebralne ploče te ima izrazitu statičku funkciju. Stražni stup, izgrađen od zglobova između nastavaka ima dinamičku funkciju. POKRETI KRALJEŽNICE Pokreti prema naprijed i natrag najizrazitiji su u vratnom i slabinskom dijelu kralježnice. Ekstenzijske su kretnje izrazite između kralježaka različitih skupina (donjih vratnih i gornjih prsnih; donjih prsnih i gornjih slabinskih…) Pokreti u stranu mogući su u vratnoj i slabinskoj kralježnici, ali je najveći opseg kretnje u prsnom dijelu kralježnice. Kralježnica odrasle osobe oblikuje u sagitalnoj ravnini dva konveksna zavoja prema naprijed (lordoza) i dva konveksna zavoja prema natrag (kifoza) U vratnom i u slabinskom dijelu kralježnice nalazimo lordozu, a u prsnom i križnom dijelu kifozu. Kretnje u anterioposteriornom smjeru nastaju u vratnom i slabinskom dijelu kralježnice pri čemu se u pregibanju prema naprijed lordoza ispravlja, a pri pregibanju prema nazad lordoza naglašava. U prsnom dijelu trnasti nastavci priječe preveliko istezanje zbog čega je pregibanje veće. LITERATURA: Krmpotić-Nemanić, J., Marušić, A.: Anatomija čovjeka. Medicinska naklada, Zagreb, 2007. Platzer, W.: Priručni anatomski atlas 1. Medicinska naklada, Zagreb, 2011. Gilroy, A., MacPherson, B., Ross, L.: Anatomski atlas s latinskim nazivljem. Medicinska naklada, Zagreb, 2011. Pripremio: Drago Baković
  8. Anatomija 2017/2018 Rečeno mi je da se držim što objektivnije s ovim vodičem,so here goes... Dragi kolege brucoši, ovo je kratak vodič za 24 ECTS zmaja od kolegija poznatog kao anatomija. Podijelit ću vodič u nekoliko segmenata tako da se lakše snađete ako vam treba samo neka informacija, a i da ljepše izgleda. Gdje? Anatomija se kao kolegij održava u vlastitoj zgradi, tj na Zavodu za anatomiju, koji se nalazi na 2 minute hoda od Dekanata (glavne zgrade faksa). Kad uđete u zgradu zavoda, idete ravno i penjete se 2 kata ako želite doći u predavaonu/amfiteatar, a za potrebe vježbi i seminara nakon ulaska u zgradu se uputite prema prvim vratima nadesno (preko puta njih je ulaz na farmakologiju). Kad? Od početka listopada do sredine travnja, poprilično redovito. Kako? Nastava se anatomije održava na 4 načina 1.Predavanja Tipično školski, vas je 70-100, predavač je jedan. Većinom slušate ono što predavač tumači i vodite nekakve bilješke ili pratite u literaturi ako ste takav tip osobe. Dolasci na predavanja se ne popisuju i provjeravaju baš često (100 ljudi u isto vrijeme nije baš lako popisati), tako da predavač većinom da papir na koji se potpišu oni koji su prisutni . 2, Seminari Puno intimnija atmosfera s grupama od 25-30 ljudi i jednim predavačem. Održavaju se u seminarskim predavaonicama na Zavodu (dakle NE amfiteatru/predavaonici). Dolasci na seminare se provjeravaju, revno popisuju i na seminarima morate biti prisutni. Većina seminara obrađuje određene teme u malo više detalja te njihova korisnost ovisi o temi i predavaču. Neki predavači će postavljati pitanja o gradivu za seminar, tako da je poželjno da nešto spremite i unaprijed, ali se seminari ne ocjenjuju 3. Vježbe Ah,vježbe. Radite ih sa svojim seminarskim grupama u sekcijskim dvoranama (isto na Zavodu). Imate ih otprilike jedanput tjedno i traju po 2-3 školska sata. Za vježbe se iznimno poželjno spremiti, s obzirom na to da je većina vježbi ispitnog karaktera te ćete dobivati nekakve ocjene za svoje znanje koje mogu, ali ne moraju nužno značiti nešto na kraju godine. Ipak, vježbe ne radite za ocjenu, već za sebe. Ne mogu ovo dovoljno naglasiti - PRIPREMAJTE VJEŽBE. Vježbe su tu s razlogom i tjeraju vas da radite kontinuirano i strukturirano. Ne morate znati svaki detalj o gradivu za tekući tjedan, al je poželjno da budete dovoljno upućeni u gradivo da ne morate pitati demosa koliko ono srce ima klijetki. Kad smo već kod demosa, oni će vam biti najveći suradnici i najbolji prijatelji na vježbama. To su stariji studenti koji su tu da vam razjasne gradivo, odgovore na vaša pitanja i upute vas u ono što je bitno zapamtiti u vezi nekog dijela anatomije. That being said, demos nije tu da vam prepričava udžbenik ili vas vadi iz “nisam spremio ni G od gradiva,a došao sam na vježbu” (iako će bez sumnje biti i takvih situacija, sve je to dio studija). Ne bojte se pitati, ne bojte se tražiti dodatna pojašnjenja. Sapere aude! Od “opreme” za vježbe trebat ćete samo bijelu kutu i entuzijazam. 4. Sekcije Sekcije počinju sredinom drugog semestra i period su najintenzivnijeg učenja anatomije. To su posebne vježbe na kojima ćete po prvi put uzeti skalpele i pincete u ruke i imati priliku secirati kadavere slijedeći uputstva dežurnih asistenata i profesora. Za sekcije trebate kutu, skalpel i pincetu. Treba naglasiti da je proteklih godina katedra davala studentima skalpele i pincete na posudbu, tako da ne morate nužno kupovati svoje ako ne želite ili ste u stisci s papirnatom valutom. Također je ok doći u hlačama i cipelama za koje vas nije previše briga, s obzirom na to da će više puta na njima završiti kombinacija masti,formalina i tkoznačegajoš. Par savjeta za sekcije: -Sekcije traju po 3-4 sata (ne školska nego prava), iskoristite ih. To su 4 sata koja morate provesti tu gdje jeste i šteta je potratiti ih na spavanje na stolici u kutu prostorije. -Gledajte kadavere. Promatrajte položaje struktura. Identificirajte strukture. Upoznajte se s kadaverima do najsitnijih detalja (trebat će vam za praktični ispit). -Poštujte kadavere. “Mortui vivos docent” piše iznad ulaza u sekcijske dvorane, ilitiga po naški “Mrtvi podučavaju žive.” Tretirajte svoje “učitelje” s najvećim mogućim poštovanjem i dostojanstveno se ophodite prema njima. -Na sekcijama ćete imati pristup i plastičnim modelima te izoliranim (prepariranim) strukturama tipa srce,jetra,pluća itd. Iskoristite to i prođite sve preparate i plastične modele više puta jer će vam i to biti dio praktičnog ispita. -Ne radite ono što vam ne kažu da radite, ne režite ono što vam ne kažu da režete. Tkivo je iznimno krhko i mekano te lako možete presjeći nešto što niste trebali ako niste oprezni. Koristite tupu stranu skalpela za većinu stvari i suzdržite se od mesarenja. Kako položiti? Polaganje anatomije se dijeli na 3 segmenta. 1. Pismeni ispit Vjerojatno najveća zapreka između vas i ocjene iz anatomije u indeksu, imate dvije mogućnosti za polaganje pismenog dijela ispita. Prva je preko kolokvija, kojih je 4 (A1-4). Svaki je kolokvij multiple choice question stil ispita s 30 pitanja, osim A4, koji ima 90. Svako pitanje donosi jedan bod, negativnih bodova nema. Kolokviji se održavaju nakon što se obradi određena tematska cjelina A1 - lokomotorni sustav A2 - toraks,abdomen A3 - glava i vrat A4 - topografija Iako svaki kolokvij ima 30 bodova, “prolaz” bi bio 18 ili 61%, iako u široj slici stvari to nije bitno jer ste kolokvirali, tj oslobodili se pismenog dijela ispita, ukoliko na sva 4 zbrojeno skupite nekih 112 bodova, tu negdje, imate točne propozicije u izvedbenom planu anatomije. Dakle,ako skupite taj broj bodova na 4 kolokvija, oslobođeni ste pismenog dijela ispita i izlazite na praktični. Ako ne, izlazite na pismeni, koji ima 180 bodova (po 60 iz A1-3), a za prolaz vam opet treba 61%. 2. Praktični ispit Dolazi nakon što kolokvirate ili položite pismeni. 60 struktura, 45 sekundi za napisati točno ime svake na latinskom. Dobijete papir na koji se potpišete i prema uputama dežurnih profesora prolazite po sekcijskim dvoranama i popisujete strukture koje vidite. Poprilično jednostavno. 45/60 prolaz. 3. Usmeni ispit Položili ste pismeni, položili ste praktični, ostao je još samo mali korak do vašeg konačnog polaganja anatomije. Usmeni se ispiti razlikuju ovisno o ispitivaču, ali neka zajednička karakteristika je da ćete dobiti kartice s 10 pitanja na koja morate znati odgovoriti s barem 5 smislenih rečenica. Pitanja s kartica su poznata i katedra ih objavljuje na LMS-u, tako da se stignete spremiti za njih. Mali savjet: ne vjerujte previše pričama i glasinama. Čut ćete da je neki ispitivač ovakav ili onakav. Može biti, ne mora. Činjenica je da bez obzira na to tko vam je ispitivač morate znati ono što vas se pita i da vjerojatno nećete pasti ako znate o čemu pričate. Dakle,nema straha, nema nemogućih ispitivača, sve je izvedivo. Hrabrost, samouvjerenost i elokvencija će vas daleko dovesti na bilo kojem usmenom ispitu, pa tako i ovom. Litetatura? Literature je puno. Jako puno. Što je dobra stvar, imate širok izbor. Prvi savjet: Ne kupujte ono što ne morate kupovati! Literatura na medicini nipošto nije jeftina i ako možete učiti s laptopa/tableta čitajući udžbenik ili atlas u pdf formatu, ne bacajte stotine kuna na nešto što ćete kasnije koristiti kao stalak za lakat. Posudite u knjižnici, čitajte u pdf-u, iskopirajte, snađite se. Drugi savjet: Ne postoji “najbolja” literatura. Svaka literatura ima svojih jačih i slabijih strana. Jedna je dobra za jedno,druga za drugo itd. Naravno, postoji literatura koja je najbolja vama, koja vama dobro “leži” i koju ćete vi izabrati baš za sebe kao onu iz koje želite učiti. Kad smo već kod literature,kratki pregled: Postoje udžbenici i atlasi. Atlasi su kolekcije slika koje prikazuju anatomske strukture i pomažu u percepciji prostora i međusobnih odnosa struktura. Udžbenici: Waldeyerova anatomija čovjeka: Iznimno opširan njemački udžbenik s pokojom greškom u prijevodu, nezgodno fraziranim rečenicama i iznimno puno informacija. Waldeyer je u biti izvrstan udžbenik - ima detaljne opise, slike, kliničke vinjete i embriologiju za zainteresirane itd Jedina mana je što je malo previše opširan za onog tko prvi put skače u učenje nekog gradiva, što nipošto ne znači da je loše učiti iz njega. Ako mu možete oprostiti nezgodnu estetiku i pokoji tipfeler, Waldeyer će vam biti vjeran prijatelj uz kojeg ćete bez većih problema položiti anatomiju. Napomena: Waldeyer je najomraženiji udžbenik među studentima i većina ga nakon prvog otvaranja više nije ni otvorila tako da nije nužan za polaganje Anatomia by Jalšovec: Domaći proizvod. Izvrstan udžbenik prof Jalšovca s katedre anatomije. Pisan koncizno, s topografijom u vidu i bez suvišnih detalja, ovaj udžbenik mnogima predstavlja prvi izbor u učenju, pogotovo za spremanje A4 kolokvija. Iako iznimno detaljan topografski za učenje sustavne anatomije, pruža dosta te ponekad daje uvid u obrasce koji se ponavljaju kroz više tema i sustava te vam mogu značajno pomoći u kategorizaciji gradiva. Napomena: Nikako nije za prvo čitanje! Iako je daleko najbolji udžbenik većini studenata na sekcijama, na samom početku dok ne upoznate anatomiju može biti malo kompliciran jer uglavnom navodi činjenice bez "pričam ti priču" Anatomija čovjeka by Krmpotić i Marušić: Udžbenik pokojne akademkinje Jelene Krmpotić i prof Ane Marušić daje dobar uvid u anatomiju čovjeka popraćenu kliničkim vinjetama i pitanjima na kraju određenih cjelina. Mnogi studenti hvale upravo ovaj udžbenik kao najpristupačniji te ga koriste kao first read, za prvo upoznavanje s nastavnom temom. Činjenica je da je udžbenik pisan iznimno kohezivno i smisleno te se može čitati puno fluidnije nego Waldeyer ili Jalšovec. Misteriozni novi udžbenik koji je odavno trebao izaći: Možda izađe ove godine, u svakom slučaju ne znam ništa o njemu. Napomena: Nemojte kupovati ništa prije 10 mjeseca jer su dobre šanse da dobijete novi udžbenik čiji je izdavač Thieme, tako da je teško da bude loš. Atlasi: Sobotta: Sobottin atlas u 3 sveska (ili 2,ovisno o izdanju) daje lako razumljive i čiste prikaze anatomskih struktura i njihovih odnosa. Prvi izbor za mnoge koji se kunu u njegovu korisnost i jasnoću, također može biti koristan jer su prošlih godina na nekim vježbama ispitivači koristili slike iz Sobotte kao reference, kao i na A4 kolokvijima. Napomena: Ukoliko ga ne posjedujete od starijeg brata/sestre, nemojte ga kupovati jer nov košta oko 1200-1300 kn Netter: Netterov atlas je predivan atlas crtan rukom. Prikazuje strukture poprilično jasno, odvojene i u cjelini. Također ima dijelove u kojima dodatno pojašnjava sustavnu anatomiju. Topla preporuka, ako ništa, zbog umjetničke vrijednosti. Napomena: Preporučujem kupiti ovaj atlas koji košta 200-300 kn (na eng izdanju, hrv se više ne tiska), a ostale atlase gledati u pdfu Gilroy: THIEME-ov atlas nazvan po autorici Anne Gilroy. Lijepo modelirane 3D strukture, pojašnjenja sustavne anatomije i još par sitnica čini ovaj atlas iznimno korisnim alatom za učenje. Inače, atlas je dosta reducirana i skraćena verzija kompletne kolekcije THIEME atlasa, tako da vam preporučujem da ih nabavite u pdf-u (vjerojatno će ih i ovdje na forumu bit za download). Platzer: Ime vezano uz džepni atlas anatomije u 3 sveska. Koncizni,kratki tekstualni opisi popraćeni slikama pružaju izvrsno sredstvo za ponavaljanje anatomije. PONAVLJANJE. Dakle ne first read i nipošto pravo učenje. Platzer nije ni blizu dovoljan kao jedina referenca u anatomiji. Hvala lijepo. Inače, izniman kompendij za ponavljanje pred vježbu ili ispit, a dobro dođe i kasnije. Ako si išta od navedene literature baš morate kupiti da,eto,imate nešto,kupite Platzere. Koristit će vam. Rohen fotoatlas: Spas za sekcije, atlas koji sadrži prave fotografije mnogih anatomskih preparata i kadavera s jasno naznačenim strukturama, dobar za ponavljanje sekcija ili pripremu za praktični ispit. FAQ Koja je razlika između sustavne anatomije i topografije? -Sustavna anatomija obrađuje strukture po sustavima, npr “x postoji”, dok topografska obrađuje međusobne odnose struktura “x je ispred y i iza z”. Shvatit ćete s vremenom. Koliko trebam učiti? -Ne znam. Svatko je jedinka za sebe i ima svoje potrebe i mogućnosti te stoga svatko uči onoliko koliko mu treba da savlada gradivo. Za neke je to 2 sata dnevno, za neke 4, za neke 8. U svakom slučaju, bitno je učiti redovito i biti konzistentan. Anatomija se ne sprema last minute s razlogom. Sve na vrijeme i korak po korak, rezultati će biti vidljivi s vremenom. Učim anatomiju mjesecima i opet mislim da ništa ne znam. Jesam li glup? -Ne. Anatomija je iznimno velik i opširan kolegij i treba dosta vremena da se stvori šira slika i povežu stvari. Sve dok imaš osjećaj napretka i znaš ono što je bitno znati, ok je. Moram li učiti iz navedene literature? -Nipošto. Znanstveno dokazane činjenice su znanstveno dokazane činjenice i razlike između udžbenika su većinom bazirane na stilu pisanja i prezentaciji gradiva. Like I said,ne postoji najbolji udžbenik. Sve dok znaš ono što trebaš znat, možeš učit anatomiju i iz francuskih priručnika iz 18. stoljeća (pls nemoj). Ima li ovo što učim ikakvog smisla i koristi? -Imat će ako se dovoljno strpiš. Imam pitanje koje ovdje nije navedeno i ne mogu dobiti odgovor ni od koga. -Šutni mi mail na notlordbyron@gmail.com i dobit ćeš odgovor kad tad. Autor: Điđi Delalić
  9. Olakšavaju učenje iz Križana :) Križan III - slikovni prilozi 1-72.pdf
  10. justoneguy

    Prsna kost

    Izvori: Marušić A., Anatomija čovjeka, Medicinska naklada, 2002. Moore K., Clinically Oriented Anatomy, Lippincott Williams & Wilkins, 2005. Sternum (grč. sternon = prsa) je spljoštena, izdužena kost koja tvori sredinu anteriornog dijela torakalnog kaveza. Sternum se sastoji od tri dijela: manubriuma, tijela i processusa xiphoideusa. Manubrium (lat. držak, kao držak mača, kao da tijelo sternuma tvori oštricu) je trapezoidna kost. Smještena ispred T3 do T4 kralježaka. Držak je najširi i najdeblji dio od triju dijelova prsne kosti. Konkavno mjesto koje se lako palpira na superiornom rubu manubrija je incisura suprasternalis (incisura jugularis sterni). Na urez se naslanjaju medijalni (sternalni) krajevi ključne kosti, koji su mnogo veći nego relativno mali usjeci na manubriumu koji primaju rebra. Tako nastaje sternoklavikularni zglob, articulatio sternoclavicularis. Inferolateralno od incisure jugularis sterni, rebrena hrskavica 1.rebra se čvrsto hvata na lateralni rub manubriuma - to je sinhondroza prvog rebra. Manubrium i tijelo sternuma leže u lagano različitim ravninama superiorno i inferiorno od njihovog spoja - manubriosternalni zglob; stoga, njihov spoj tvori sternalni kut (angulus sterni, Louis). Sternum prekrivaju tanki, membranozni snopovi radijalnih sternokostalnih ligamenata koji polaze s rebrenih hrskavica na anteriornu i posteriornu površinu sternuma. (B) Vidi se debljina superiorne trećine manubrija između klavikularnih ureza. (C ) Odnos sternuma s kralješnicom. Tijelo sternuma, koje je duže, uže i tanje nego držak, smješteno je u razini T5-T9 kralježaka. Njegova širina je varijabilna. Kod mladih ljudi jasno se uočavaju primordijalni segmenti sternuma, sternebrae. Sternebrae se međusobno uzglobljuju prvo hrskavičnim zglobovima (sternalne sinhondroze). Ovi zglobovi počinju se spajati od inferiornog kraja između puberteta i 25.godine. Gotovo ravna anteriorna površina tijela prsne kosti prekinuta je kod odraslih ljudi trima varijabilnima transverzalnim grebenima, koji predstavljaju mjesta spajanja četiriju izvorno razdvojenih sternebrae. Processus xiphoideus, najmanji i najvarijabilniji dio prsne kosti tanak je i izdužen. Smješten je u razini T10 kralješka. Iako je često izbočen, nastavak može biti tup, rascijepljen ili zavijen u jednu stranu ili anteriorno. Hrskavičan je kod mladih ljudi ali je više ili manje okošten kod odraslih starijih od 40 godina. Kod starijih ljudi, processus xiphoideus može se spojiti s tijelom prsne kosti. Processus xiphoideus je važan orijentir medijalne ravnine zato što: njegov spoj s tijelom prsne kosti u symphysis xiphosternalis znači inferiornu granicu središnjeg dijela torakalne šupljine koja se projicira na anteriorni zid tijela: ovaj spoj je također mjesto infrasternalnog ugla apertura thoracis inferior je orijentir u središnjoj liniji za superiorni rub jetre, središnje tetive dijafragme i inferiorne granice srca. Okošteni processus xiphoideus Mnogi ljudi u ranim četrdesetim godinama postanu svjesni svoga djelomično okoštanog processusa xiphoideusa i posjećuju liječnika zbog tvrde kvrge na želucu. S obzirom na to da nikada nisu zamjećivali svoj processus xiphoideus prije, boje se da su možda razvili tumor, kao što je tumor želuca. Prijelomi prsne kosti Unatoč subkutanom smještaju prsne kosti, sternalne frakture nisu česte. Ozljede se najčešće događaju nakon traumatske kompresije torakalnog zida u automobilskim nesrećama, primjerice, kada vozač prsima udari u upravljač automobila. Instalacija i uporaba zračnih jastuka u vozilima smanjila je broj fraktura sternuma. Obično dolazi do prijeloma tijela prsne kosti u više dijelova. Veće pomicanje koštanih fragmenata obično se ne događa, jer je sternum uložen u duboku fasciju (fibrozni nastavci radijalnih sternokostalnih ligamenata) i zbog toga što se hvatišta pektoralnih mišića nalaze na sternumu. Najčešće mjesto sternalnih fraktura je ono na angulusu sternalisu, nakon što je manubriosternalnih zglob okoštao kod starijih ljudi, rezultirajući dislokacijom ponovno stvorenog manubriosternalnog zglova. Kod ozljeda sternuma, najveća briga nije zbog same frakture, nego zbog mogućnosti ozljede srca (kontuzije miokarda, rupture srca, tamponade) ili pluća. Smrtnost povezana s ozljedama sternuma je oko 25-45%, za što su naveliko 'zaslužne' ove sporedne ozljede. Medijalna sternotomija Kako bi se pristupilo torakalnoj šupljini u operacijama medijastinuma, primjerice, radi bypassa koronarnih arterija, sternum se prereže u medijalnoj ravnini i razdvoji. Fleksibilnost rebara i rebrenih hrskavica omogućuje raširivanje polovica prsne kosti. Prerezivanje sternuma omogućuje uklanjanje tumora iz superiornih režnjeva pluća. Nakon operacije, sternum se zašiva (šavovima sa žicom). Sternalna biopsija Tijelo sternuma često se upotrebljava za biopsiju koštane srži zbog subkutanog položaja. Igla probija tanki sloj kosti i ulazi u vaskularne trabekule. Sternalna biopsija izvodi se često kako bi se dobili uzorci koštane srži za transplantaciju, detekciju metastaza raka i pri traženju krvnih abnormalnosti. Sternalne anomalije Hrskavični dijelovi sternuma fetusa mogu se ne spojiti zbog nedostatne osifikacije. Potpuni rascjep sternuma nije čest. Rascjep drška prsne kosti i gornjeg dijela tijela su V ili U oblika i mogu se popraviti tijekom djetinjstva direktnom apozicijom i fiksacijom hrskavičnog dijela sternuma. Nekada postoji perforacija (sternalni otvor) u tijelu prsne kosti zbog parcijalne fuzije fetalnih hrskavičnih ploča. To klinički nije bitno, ipak, treba biti svjestan te činjenice kako se ne bi zamijenila prisutnost otvora u toraksu s primjerice ranom od metka. Iako je processus xiphoideus često perforiran kod starijih osoba zbog procesa povezanih sa starenjem, ova promjena nije klinički bitna. Sažetak Uloga torakalnog zida je zaštita sadržaja torakalne šupljine, omogućavanje mehanike disanje i učvršćivanje vrata, leđa, gornjih udova i abdominalne mukulature. Torakalni kavez pruža potrebnu zaštitu, ali je zbog koštano-hrskavičnih elemenata dovoljno fleksibilan da omogući pokrete potrebne za disanje. Posteriorno, torakalni kavez sastoji se od 12 torakalnih kralježaka i intervertebralnih diskova. Lateralno i anteriorno, sastoji se od 12 rebara na koje se nastavljaju rebrene hrskavice koje se anteriorno direktno ili indirektno vežu na sternum. Rebra, interkostalni prostori među njima i vertikalne linije vidljivih i palpabilnih struktura daju mogućnost preciznog lociranja tih struktura i pomoć pri dijagnosticiranju patoloških procesa.
  11. justoneguy

    Prostata

    Izvori: Marušić A., Anatomija čovjeka, Medicinska naklada, 2002. Moore K., Clinically Oriented Anatomy, Lippincott Williams & Wilkins, 2005. Prostata (približno 3 cm dugačka, 4 cm široka, te 2 cm antero-posteriorne dužine) je najveća akcesorna žlijezda muškog spolnog sustava. žljezdani dio čini približno dvije trećine prostate; jedna trećina je fibromuskularna. Èvrstu, veličine oraha prostatu okružuje pars prostatica urethrae. Vezivna ovojnica prostate je gusta i neurovaskularna, a sadržava prostatični venski pleksus i prostatični živčani pleksus. Sve je ovo okruženo visceralnim slojem pelvične fascije, tvoreći fibroznu prostatičnu ovojnicu koja je tanka anteriorno, a anterolateralno se nastavlja u ligamentum puboprostaticum, te gusta posteriorno gdje se stapa s retrovezikalnim septumom. Vesica urinaria, vesiculae seminales, završni dio ductusa deferensa i prostata. Lijeva visicula seminalis i ampula ductusa deferensa su prerezani i otvoreni. Dio prostate je također presječen kako bi se vidio ductus ejaculatorius. Perinealna membrana leži između vanjskih spolnih organa i dubokog dijela perineuma (recessus anterior fossae ichioanalis). Probija ga uretra, odvodi bulbouretralnih žlijezda, dorzalne i duboke arterije penisa, kavernozni živci i dorzalni živci penisa. Prostata ima: Basis prostatae, koja je u odnosu sa vratom mokraćnog mjehura Apex prostatae koji je u dodiru s fascijom na superiornoj površini uretralnog sfinktera i dubokim perinealnim mišićima Muskularnu facies anterior (anteriornu površinu), koja se sastoji uglavnom od transverzalno položenih mišićnih vlakana koji tvore vertikalni polusfinkter, rhabdosphincter, dio uretralnog sfinktera, odvojen od symphysis pubicae retroperitonealnim masnim tkivom u retropubičnom prostoru Facies posterior koja je u odnosu s ampullom rectuma Facies inferolateralis koje su u odnosu s m. levatorom ani. Presjek kroz mušku zdjelicu i perineum u medijalnoj ravnini (vidi se desna polovina). Vide se spolni organi: testit, epididimis, ductus deferens, ductus ejaculatorius, te penis, sa akcesornim žljezdanim strukturama (seminalnim žlijezdama, prostatom i bulbouretralnim žlijezdama). Funiculus spermaticus povezuje testis s abdominalnom šupljinom, a testis leži eksterno u muskulokutanoj vreći, skrotumu. Iako se anatomski ne izdvajaju, tradicionalno se opisuju sljedeći režnji prostate: Isthmus prostatae (komisura prostate, povijesno, anteriorni režanja) leži anteriorno od urethrae. On je fibromuskularan, mišićna vlakna predstaljaju superiorni nastavak mišićnog uretralnog sfinktera, te sadrži malo ili nimalo žljezdanog tkiva. Inferoposteriorni (posteriorni) režanj leži posteriorno od uretre i inferiorno od ductusa ejaculatoriusa; može se palpirati digitorektalnim pregledom. Desni i lijevi (lateralni) režnjevi sa svake strane urethre tvore najveći dio prostate. Medijalni režanj leži između urethre i ductusa ejaculatoriusa te su blisko povezani s vratom mokraćnog mjehura. Povećanje medijalnog režnja je bar djelomično odgovorno za stvaranje uvule koja se može projicirati u unutrašnji uretralni otvor. Disekcija posteriornog dijela prostate, lateralnog ligamenta mokraćnog mjehura i rektoprostatičke fascije. Ductus ejaculatorius tvori spajanje ductusa seminalnih žlijzda i ductusa deferensa. Utriculus prostaticus, koji se obično vidi kao invaginacija pri anteriornom pogledu, pojavljuje se u posteriornoj disekciji kao ekstravagacija smještena između ductusa ejaculatoriusa. Neki autori, osobito urolozi i sonografi, dijele prostatu u perifernu i centralnu (unutrašnju) zonu. Centralna zona se može usporediti s medijalnim režnjem. Unutar svakog režnja su četiri režnjića, koja se definiraju uređenjem ductusa i vezivnog tkiva. žlijezde prostate okružene glatkim mišićnim stanicama i vezivnim tkivom. PT bojenje, srednje povećanje. Ductuli prostatici (20-30) otvaraju se u usjeke - prostatine sinuse - koji leže sa svake strane seminalnih colliculusa na posteriornom zidu prostatične uretre. Prostatička tekućina, rijetka, mliječna tekućina, daje otprilike 20% volumena sperme (sastavljenje od sekreta testisa, seminalnih žlijezda, prostate i bulbouretralnih žlijezda) te igra ulogu u aktiviranju spermija.
  12. Izvori: Marušić A., Anatomija čovjeka, Medicinska naklada, 2002. Moore K., Clinically Oriented Anatomy, Lippincott Williams & Wilkins, 2005. Posteriorni abdominalni zid uglavnom se sastoji od: Pet lumbalnih kralježaka i njihovih intervertebralnih diskova Mišića posteriornog abdominalnog zida, uključujući m. psoas, m. quadratus lumborum, m. iliacus, m. transversus abdominis i m. obliquus externus et internus (lateralno) Ošita, koji čini dio superiornog dijela posteriornog zida Fascija, uključujući torakolumbalnu fasciju Plexus lumbalis, sastavljen od prednjih korjenova lumbalnih spinalnih živaca Masti, živaca, žila (primjerice, aorta i vena cava inferior) i limfnih čvorova Prikaz posteriornog abdominalnog zida na kojem se vide velike krvne žile, bubrezi i nadbubrežne žlijezde. Većina fascije je otklonjena. Ureter prelazi preko a.iliacae odmah iza bifurkacije a.iliacae communis. Kod muškaraca, testikularne krvne žile prelaze anteriorno od uretera i pridružuju se ductusu deferensu kako bi ušle u canalis inguinalis. Aa. renales se ne vide jer leže posteriorno od renalnih vena. Lijeva bubrežna vena je pritisnuta između aorte posteriorno i a. mesentericae superior anteriorno, s tim da a.mesentericau superiorn vuče inferiorno težina crijeva. Promatrajući anatomiju posteriornog abdominalnog zida na dvodimenzionalnim dijagramima bilo bi lako pretpostaviti da je ta površina relativno ravna. Međutim, kod disekcije kadavera, ili na transverzalnim presjecima, očito je da lumbarni kralješci čine središnje izbočenje na posteriornom zidu tvoreći dva paravertebralna kanala sa svake strane. Najdublji dio ovih 'kanala' zauzimaju bubrezi i masno tkivo koje ih okružuje. Abdominalna aorta leži na anteriornoj površini anteriornog izbočenja kralježnice. Obično je iznenađujuće zamijetiti koliko je blisko donji dio abdominalne aorte položen u odnosu na anteriorni abdominalni zid kod mršavijih pojedinaca. Naravno, mnoge strukture leže anteriorno od aorte (a. mesenterica superior, dijelovi dvanaesnika, gušterača i lijeva bubrežna arterija, etc.) tako da se ove strukture mogu približiti anteriornom abdominalnom zidu kod mršavijih ljudi više nego što je očekivano, osobito u ležećem položaju. Fascije posteriornog abdominalnog zida Posteriorni abdominalni zid prekriven je kontinuiranim slojem endoabdominalne fascije koja leži između parijetalnog peritoneuma i mišića. Fascija koja se nalazi na unutrašnjoj strani posteriornog abdominalnog zida kontinuirana je s fasciom transversalis koja oblaže m. transversus abdominis. Običaj je i nazivati te fascije prema strukturama koje prekrivaju. Fascija m. psosa majora pričvršćena je medijalno na lumbalne kralješke i pelvični obruč. Fascija psoasa zadebljana je superiorno tvoreći ligamentum arcuatum mediale. Fascija m. psoasa pretapa se lateralno s fascijama m. quadratusa lumboruma i torakolumbalnim fascijama. Inferiorno prema cristi iliaci, fascija psoasa nastavlja se na dio ilijačne fascije koja prekriva m. iliacus. Fascija psoasa također se pretapa u fasciju koja prekriva m. quadratus lumborum. Fascije i aponeuroze abdominalnog zida u razini hilusa bubrega. (A) Na transverzalnom presjeku prikazani su odnosi mišića, aponeurotskih mišićnih ovojnica i fascija abdominalnog zida. Tri ravna mišića koja tvore lateralni zid križaju se između kompleksnih anteriornih i posteriornih aponeurotskih tvorbi koje obavijaju vertikalno položene mišiće. Anteriorni zid (ovdje disproporcionalno debeo) može se istezati. Iako je fleksibilan, posteriorni abdominalni zid nosi težinu tijela i stoga je pojačan kralješnicom i mišićima koji djeluju na nju; stoga se ne može istezati. (B) Detalji raspodjele aponeurotskih i fascijalnih slojeva posteriornog abdominalnog zida. (C ) Dimenzionalni pogled na regiju prikazanu na slici B. Torakolumbalna fascija je kompleks fascija pričvrćenih za kralježnicu medijalno, koje u lumbalnoj regiji imaju posteriorni, središnji i anteriorni sloj s mišićima uloženima između njih. Tanka je i prozirna na mjestima gdje prekriva torakalne dijelove dubokih leđnih mišića ali je jaka i debela u lumbalnoj regiji. Obavijanje dubokih vertikalnih mišića leđa, erector spinae, posteriornim i srednjim slojem torakolumbalne fascije na posteriornoj površini trupa može se usporediti s obavijenjem m. rectusa abdominisa njegovom ovojnicom na anteriornoj površini trupa. Ova posteriorna ovojnica je čak čvršća od ovojnice rektusa, djelomično zbog debljine posteriornog sloja i hvatanja za lumbalne kralješke, za razliku od ovojnica rektusa koje nemaju koštanu potporu i stapaju se jedna u drugu u linei albi. Lumbalni dio ove posteriorne ovojnice, šireći se između 12. rebra i cristae iliacae, hvata se lateralno na m. obliquus internus i m. transversus abdominis, kao što to čini i ovojnica m. rectusa. Ipak, u odnosu na ovojnicu rektusa, torakolumbalna fascija se ne hvata za m. obliquus externus nego za m. latissimus dorsi. Anteriorni sloj torakolumbalne fascije (fascija m. quadratusa lumboruma), koja prekriva m. quadratus lumborum je tanji i prozirniji sloj nego druga dva, hvata se za anteriorne površine processusa transversusa lumbalnih kralježaka, cristau iliacu i 12. rebro. Anteriorni sloj lateralno se nastavlja u aponeurotsko polazište m. transversusa abdominisa. Zadebljava se superiorno kako bi stvorio ligamentum arcuatum medianum, te inferiorno prijanja za iliolumbalne ligamente. Mišići posteriornog abdominalnog zida Glavni parni mišići posteriornog abdominalnog zida su: M. psoas major: prolazi inferolateralno M. iliacus: položen je duž lateralnih strana inferiornog dijela m. psoasa majora M. quadratus lumborum: leži uz processuse transversuse lumbalnih kralježaka i lateralno od superiornih dijelova m. psoasa majora. živci posteriornog abdominalnog zida Komponente i somatskog i autonomnog (visceralnog) živčanog sustava povezane su s posteriornim abdominalnim zidom. Subkostalni živci (prednji korjenovi T12) započinju u toraksu, prolaze posteriorno od ligamentuma arcuatuma laterale u abdomen, te teku inferolateralno na anteriornoj površini m. quadratusa lumboruma. Prolaze kroz m. transversus abdominis i m. obliquus internus kako bi inervirali m. obliquus externus i kožu anterolateralnog abdominalnog zida. Mišići i živci posteriornog abdominalnog zida. Otklonjen je najveći dio m. psoasa majora kako bi se prikazao lumbalni pleksus živaca koje tvore anteriorne grane prva četiri lubmalna spinalna živca, te da pleksus leži na dijelu m.psoasa majora. Lumbalni spinalni živci (L1-L5) polaze od kralješnične moždine kroz otvore inferiorno od odgovarajućih kralježaka, gdje se dijele u posteriornu i anteriornu granu. Svaka grana sadrži senzorička i motorička vlakna. Posteriorne grane prolaze posteriorno kako bi inervirale mišiće leđa i kože koja ih prekriva, dok anteriorne grane prolaze lateralno i inferiorno, za opskrbu mišića i kože donjeg dijela trupa i donjeg uda. Početni dijelovi anteriornih korjenova spinalnih živaca L1, L2 i ponekad L3 daju bijele komunikantne grane (ramus communicans albus nervi spinalis), koje vode presinaptička simpatička vlakna u lumbalni dio truncusa symphatheticusa. Abdominalni dio truncusa symphatheticusa (lumbalni truncus symphatheticus) sastoji se od četiri lumbalna paravertebralna simpatička ganglija i interganglionarnih vlakana koji ih povezuju, a nastavljaju se na torakalni dio truncusa smješten dublje od ligamentuma arcuatuma medianuma dijafragme. Lumbalni truncus spušta se niz anterolateralnu površinu tijela lumbalnih kralježaka u usjeku koji tvori m. psoas major prijanjajući uz kralješnicu. Inferiorno, prelaze preko promontoriuma sakralne kosti i nastavljaju inferiorno u zdjelicu kao sakralni dio truncusa. Za inervaciju abdominalnog zida i donjih udova nastaju sinapse između presinaptičkih i postsinaptičkih vlakana u truncusu symphatheticusu. Postsinaptička vlakna putuju od lateralne površine truncusaputem sivih komunikantnih grana, ramus communicans grisei nervi spinalis, u anteriorne grane. Postaju torakoabdominalni i subkostalni živci, te lubmalni pleksus (somatski živci) koji stimuliraju vazomociju i pilomociju u donjim dijelovima trupa i donjim udovima. Lumbalni splanhnični živci polaze od medijalne površine lumbalnog simpatičkog trunkusa te vode simpatička vlakna za inervaciju zdjeličnih organa. Lumbalni pleksus živaca stvara se isped processusa transversusa lumbalnih kralježaka, unutar proksimalnog hvatišta m. psoasa majora. Ova mreža živčanih vlakana sastoji se od anteriornih grana L1-L4. Ispod je lista živaca koji dolaze iz lumbalnog plexusa, s napomenom da su tri najveća navedena prva: N. femoralis (L2-L4) polazi od lateralne granice m. psoasa majora i inervira m. iliacus te prolazi ispod ligamentuma inguinale/tractusa iliopubicusado anteriornog bedra, inervirajući fleksore kuka i ekstenzore koljena. N. obturatorius (L2-L4) polazi od medijalne granice m. psoasa majora i dolazi u malu zdjelicu, prolazeći inferiorno od ramusa superiora ossis pubis(kroz foramen obturatum) do medijalnog bedra, inervirajući mišiće aduktore. Truncus lumbosacralis (L4, L5) prolazi preko ala sacruma i silazi u zdjelicu kako bi sudjelovao u stvaranju sakralnog pleksusa s prednjim korjenovima živaca S1-S4 N. ilioinguinalis i n. iliohypogastricus (L1) polaze od anteriornog korjena L1, ulaze u abdomen posteriorno od ligamentuma arcuatuma medianuma i prolaze inferolateralno, anteriorno od m. quadratusa lumboruma. Teku superiorno i paralelno s cristom iliacom, probijajući m. transversus abdominisblizu spinae iliacae anterior superior. Zatim prolaze kroz m. obliquus internus et externus kako bi inervirali abdominalne mišiće i kožu ingvinalne i pubične regije. L1 živac se može podijeliti čak i u razini spinae iliacae anterior superior, tako da često na posteriornom abdominalnom zidu vidimo jedan živac umjesto dvaju. N. genitofemoralis (L1, L2) probija m. psoas major i teče inferiorno na njegovoj anteriornoj površini, dublje od fascije psoasa; dijeli se lateralno od zajedničke i vanjske ilijačne arterija ne femoralni i genitalni ogranak. N.cutaneus femoralis lateralis (L2, L3) teče inferolateralno na m.iliacusu i ulazi u bedro ispod ingvinalnog ligamenta/tractusa iliopubicusa, medijalno od spinae iliacae anterior superior; inervira kožu anterolateralne površine bedra. N. obturatorius accessorius (L3, L4) prisutan je u oko 10% slučajeva. Paralelan je s medijalnim rubom m. psoasa majora, anteriorno od n. obturatoriusa, te prolazi superiorno od ramusa pubicusa superiora vrlo blizu v. femoralis. Iako su najveći ogranci (femoralis, obturatorius i truncus lumbosacralis) konstantni po smještaju, varijacije se moraju očekivati u rasporedu manjih ogranaka lumbalnog pleksusa. Djelomična lumbalna simpatektomija Liječenje nekih pacijenata s bolestima arterija u donjim udovima može uključivati parcijalnu lumbalnu simatektomiju, kirurško otklanjanje dvaju ili više lumbalnih simpatičkih ganglija presijecanjem njihovih rami communicantes. Truncusu symphatheticusu kirurški se obično pristupa lateralnim ekstraperitonealnim putem zbog toga što truncus symphatheticus leži retroperitonealno u ekstraperitonealnom masnom tkivu. Kirurg razdvaja mišiće anteriornog abdominalnog zida i pomiče peritoneum medijalno i anteriorno kako bi došao do medijalnog ruba m. psoasa majora, duž kojeg leži truncus symphatheticus. Lijevi truncus je obično lagano prekriven aortom. Desni truncus symphatheticus prekriven je v. cavom inferior. Zbog takvog odnosa, postoji mogućnost ozljede aorte i v. cavae inferior tijekom lumbalne simpatektomije. Stoga, kirurg ih oprezo odmiče kako bi došao do truncusa symphatheticusa koji obično leži u usjeku između m. psoasa majora lateralno i tijela lumbalnih kralježaka medijalno. Ovi truncusi su obično obavijeni mašću i limfnim tkivom. Znajući da identifikacija truncusa symphatheticusa, posebna pozornost obraća se na to kako se ne bi greškom otklonio dio n. genitofemoralisa, lumbalne limfe ili uretera. Krvne žile posteriornog abdominalnog zida Veliki neurovaskularni snop inferiornog trupa, uključujući abdominalnu aortu, venu cavu inferior i aortalne periarterijalne živčane spletove, položen je u središnjoj liniji posteriornog abdominalnog zida, anteriorno od tijela lumbalnih kralježaka. Većina arterija koje opskrbljuju posteriorni abdominalni zid dolaze od abdominalne aorte. Subkostalne arterije odvajaju se od torakalnog dijela aorte i distribuiraju se ispod dvanaestog rebra. Abdominalna aorta je približno 13 cm dugačka. Započinje na aortalnom hiatusu dijafragme u razini T12 kralješka i završava u razini L4 kralješka dijeleći se u desnu i lijevu a. iliacau communis. Razina aortalne bifurkacije je 2-3 cm inferiorno i ulijevo od pupka u razinicristae iliacae. Aa. iliacae communes divergiraju i teku inferolateralno, sljedeći medijalni rub m. psoasa majora do pelvičnog obruča. Ovdje se svaka a. iliaca communis dijeli u a. iliacu internu i a. iliacu externu. A. iliaca interna ulazi u zdjelicu, a a. iliaca externa slijedi m. iliopsoas. Prije izlaska iz abdomena, od a. iliacae externae odvaja se a. epigastrica inferior i a. circumflexa ilium profunda koje opskrbljuju anterolateralni abdominalni zid. Vidi još: abdominalna aorta. Vene posteriornog abdominalnog zida su pritoke venae cavae inferior, osim lijeve v. testicularis ili v. ovaricae, koje se ulijevaju u lijevu bubrežnu arteriju umjesto u v. cavu inferior. V. cava inferior, najveća vena u tijelu, nema zalistaka osim jednog nefunkcionalnog na ulasku u desni atrij srca. V. cava inferiorvraća slabo oksigeniranu krv iz donjih udova, većeg dijela leđa, abdominalnih zidova i abdominopelvičnih organa. Krv iz abdominalnih organa prolazi kroz portalni venski sustav i jetru prije ulaska u v. cavu inferior kroz hepatične vene. Vidi još: vena cava inferior Limfna drenaža posteriornog abdominalnog zida Limfne žile i limfni čvorovi leže duž aorte, v. cave inferior i ilijačnih krvnih žila. Nodi lymphoidei iliaci communes primaju limfu iz vanjskih i unutrašnjih ilijačnih limfnih čvorova. Limfa iz čvorova iliaci communes prolazi kroz desne i lijeve lumbalne limfne čvorove. Limfa iz probavnog trakta, jetre, slezene i gušterače prolazi duž celijačne i donje mezenterične arterije u preaortalne limfne čvorove (celijačni i superiorni i inferiorni mezenterični čvorovi) razasute oko polazišta ovih arterija iz aorte. Eferentne žile iz ovih čvorova tvore trunci intestinales, jedan ili više njih, koji sudjeluju u spajanju s ostalim limfnim vodovima u ductus thoracicus. Limfna drenaža posteriornog abdominalnog zida i limfni odvodi abdomena. (A) Prikazani su parijetalni limfni čvorovi. Vanjski ilijačni, zajednički ilijačni i lumbalni (aortalni) limfni čvorovi leže u kontinuiranom lancu duž abdominalne aorte i njenih završnih ogranaka, primajući limfu iz posteriornog abdominalnog zida kao i eferentnu drenažu limfnih čvorova abdominalnih organa i donjih udova. (B) Prikazani su abdominalni limfni odvodi. Ductus thoracicus započinje posteriorno od aorte kod aortalnog hiatusa kao konvergencija limfnih odvoga koji mogi i ne moraju uzeti oblik cisterne chyle. Konvergirajući limfni odvodi uključuju parni truncus lumbaris, trunci intestinales i par silaznih torakalnih limfnih odvoda. Limfa iz donje polovice tijela konvergira u abdomen kako bi ušla u početak ductusa thoracicusa. Torakalni dukt vodi je do spojišta lijeve v. jugularis internae i v. subclaviae (lijevi angulus venosus) gdje limfa ulazi u venski sustav. Lijevi i desni lumbalni (kavalni i aortalni) limfni čvorovi leže s obiju strana v. cavae inferior i aorte. Ovi čvorovi primaju limfu izravno iz posteriornog abdominalnog zida, bubrega, uretera, testisa ili jajnika, maternice i jajovoda. Također primaju limfu iz silaznog dijela debelog crijeva, zdjelice i donjih udova kroz donje mezenterične i zajedničke ilijačne limfne čvorove. Eferentne limfne žile iz velikih lumbalnih limfnih čvorova tvore desni i lijevi lumbalni limfni truncus. Inferiorni kraj ductusa thoracicusa leži anteriorno od tijela L1 i L2 kralježaka između desnog crusa dijafragme i aorte. Ductus thoracicus započinje konvergencijom glavnih limfnih odvoda abdomena, koji kod samo malog dijela pojedinaca uzima oblik često spominjane tanke vreće (ili dilatacije) cisternae chyli. Cisterna chyli mnogo varira po veličini i obliku. Èesto je na njenom mjestu samo jednostavna pleksiforma konvergencija desnog i lijevog lumbalnog limfnog truncusa, trunci intestinalesa i para silaznih torakalnih limfnih odvoda, koji nose limfmu iz donjih šest interkostalnih prostora na svakoj strani. Stoga, gotovo sva limfna drenaža iz donje polovice tijela (duboka limfna drenaža ispod razine dijafragme, i cjelokupna površinska drenaža inferiorno od razine pupka) konvergira u abdomenu kako bi ušla u početak ductusa thoracicusa. Ductus thoracicus penje se kroz aortalni hiatus u dijafragmi u posteriorni medijastinum, gdje skuplja još i parijetalnu i visceralnu limfu, osobito iz gornjeg lijevog kvadranta tijela. Ductus thoracicus završava ulijevanjem u venski sustav na mjestu spajanja lijeve v. subclavie i v. jugularis internae (lijevi angulus venosus).
  13. Poplitealna udubina (lat. fossa poplitea) je većinom masnim tkivom popunjena udubina na stražnjoj strani koljena. Kada je koljeno fleksirano, poplitealna udubina vidi se kao plitko udubljenje dijamantnog oblika. No veličina poplitealne udubine koja se može pretpostaviti na temelju površinske anatomije navodi na pogrešan zaključak - fossa je mnogo veća nego površinska udubina sugerira, pošto glave m.gastrocnemiusa koje tvore inferiorni rub fosse također tvore i krov nad donjim dubokim dijelom fosse. Ako se glave m.gastrocnemiusa razdvoje i povuku, otkriva se mnogo veći prostor. Granice fossae popliteae čine: superolateralno m.biceps femoris superomedijalno m.semimembranosus i m.semitendinosus, inferolateralno i inferomedijalno lateralna i medijalna glava m.gastrocnemiusa, posterorno su koža i poplitealna fascija, dno čini poplitealna površina femura, kosi poplitealni ligament koljena (ligamentum popliteum obliquum), gornji kraj tibije i fascija koja prekriva m.popliteus. Poplitealna fosa sadrži poplitealne krvne žile, tibijalni i zajednički peronealni živac, završetak male vene saphene, donjih dio posteriornog femoralnog kutanog živca, artikularni ogranak n.obturatoriusa, nekoliko malih limfnih čvorova i podosta masnog tkiva. Tibijalni živac silazi kroz sredinu fossae, položen ispod duboke fascije, te prelazi preko krvnih žila kako bi prešao s lateralne na medijalnu stranu. Zajednički peronealni živac (n.peroneus communis, n.fibularis communis) na lateralnoj strani gornjeg dijela fossae, blizu tetivi m.bicepsa femorisa. Slika 1: Poplitealna fossa i živci u njoj. Dvije glave m.gastrocnemiusa su razdvojene i retrahirane. Sciatični (ishijadični) živac razdvaja se u svoje komponente na vrhu poplitealne fose. Zajednički fibularni živac teče duž medijalnog ruba m.bicepsa femorisa. Svi motorički ogranci koji polaze s tibijalnog živca, osim jednog, odvajaju se s lateralne strane; posljedično je u kirurgiji sigurnije disecirati na medijalnoj strani. Razina u kojoj se medijalni i lateralni suralni živac ujedinjuju u suralni živac je varijabilna - može čak biti u razini skočnog zgloba. Na podu fossae su poplitealne krvne žile. Vena leži pliće od poplitealne arterije - vena je krvna žila debelog zida i leži prvo lateralno od arterije, a zatim prelazi iza nje kako bi došla na medijalnu stranu arterije. Slika 2: Duboka disekcija fossae popliteae. Poplitealna arterija teče dnom fossae koju tvori poplitealna površina femura, kapsula koljena i poplitealna fascija. Artikularni ogranak n. obturatoriusa silazi preko arterije do koljenog zgloba. Poplitealni limfni čvorovi, njih šest ili sedam uloženi su u masno tkivo; jedan leži ispod poplitealne fascije blizu kraja vanjske safenske vene, drugi je između poplitealne arterije i stražnje strane koljenog zgloba; drugi su smješteni sa strane poplitealnih krvnih žila. Iz poplitealne arterije pod pravim kutom izlaze njeni genikularni ogranci. Za lijepu kliničku korelaciju pogledajte Bakerovu cistu.
  14. Poplitealna arterija (lat. arteria poplitea) ili zakoljena arterija je arterija noge koja je izravni nastavak femoralne arterije te teče kroz poplitealnu udubinu (fossa poplitea). Njenim početkom smatra se razina otvora m.adductora magnusa (hiatus adductorius), između srednje i donje trećine bedra. Spušta se prema dolje i lateralno do interkondilarne fose femura, gdje se dijeli na anteriornu i posteriornu tibijalnu arteriju. Prostorni odnosi poplitealne arterije Ispred poplitealne arterije, gledajući odozgo prema dolje, su poplitealna površina bedrene kosti (odvojene od arterije masnim tkivom), stražnja površina koljenog zgloba te fascija koja pokriva m.popliteus. Iza, poplitealnu arteriju prekriva m.semimebranosus u gornjem dijelu, a m.gastrocnemius i m.plantaris u donjem dijelu. U srednjem dijelu svoga toka arterija je odvojena od kože i fascija masnim tkivom, te preko nje prelaze, od lateralno prema medijalno, tibijalni živac i poplitealna vena, gdje je vena smještena između živca i arterije te leži vrlo blizu arteriji. Na lateralnoj strani poplitealne arterije, u godnjem dijelu toka je m.biceps femoris, tibijalni živac, poplitealna vena i lateralni kondil femura; u donjem dijelu toka lateralno su m.plantaris i lateralna glava m.gastrocnemiusa. Na medijalnoj strani poplitealne arterije, u gornjem dijelu toka su m.semimembranosus i medijalni kondil femura, a u donjem dijelu toka tibijalni živac, poplitealna vena i medijalna glava m.gastrocnemiusa. Ogranci poplitealne arterije Superiorni muskularni ogranci, njih dva ili tri, polaze s gornjeg dijela arterije i distribuiraju se u niže dijelove m.adductora magnusa i mišića stražnje lože, anastomozirajući s terminalnim dijelom a.profundae femoris. Aa. surales su dva velika ogranka distribuirana m.gastrocnemiusu, m.soleusu i m.plantarisu, a polaze s poplitealne arterije nasuprot zgloba koljena. Kutani ogranci započinju ili s poplitealne arterije ili s nekog od njenih ogranaka; silaze između dvaju glava m.gastrocnemiusa i probijajući duboku fasciju distribuiraju se na kožu stražnje površine noge. Superiorne genikularne arterije (aa. genu superiores) su dvije, započinju na svakoj strani poplitealne arterije i zavijaju oko femura odmah iznad njegovih kondila kako bi došle na prednju stranu koljenog zgloba. Medijalna superiorna genikularna arterija (a. superior medialis genus) teče ispred m.semimembranosusa i m.semitendinosusa, iznad medijalne glave m.gastrocnemiusa, i prolazi ispod tetive m.adductora magnusa. Dijeli se na dva ogranka - prvi koji prokrvljuje m.vastus medialis anastomozirajući s najvišom genikularnom i medijalnom inferiornom genikularnom arterijom, te drugu koja se dijeli blizu površine femura prokrvljujući femur i koljeni zglob te anastomozirajući s lateralnom superiornom genikularnom arterijom. Lateralna superorna genikularna arterija (a. superior lateralis genus) prolazi iznad lateralnog kondila femura, ispod tetiva m.bicepsa femorisa te se dijeli na površinski i dubinski ogranak; površinski ogranak prokrvljuje m.vastus lateralis i anastomozira sa silaznim ogrankom lateralne femoralne cirkumfleksne i lateralnom inferiornom genikularnom arterijom; duboki ogranak prokrvljuje niži dio femura i koljenog zgloba te stvara anastomotski luk preko prednjeg dijela kosti s najvišom genikularnom i medijalnom inferiornom genikularnom arterijom. Medijalna inferiorna genikularna arterija prvo silazi duž gornjeg ruba m.popliteusa za koji daje ogranke; zatim prolazi ispod medijalnog kondila tibije, ispod tibijalnog kolateralnog ligamenta, na čijem anteriornom rubu uzlazi na prednju i medijalnu stranu zgloba, prokrvljujući gornji kraj tibije i koljeni zglob te anastomozirajući s lateralnom inferiornom i medijalnom superiornom genikularnom arterijom. Lateralna inferiorna genikularna arterija teče prema lateralno iznad glave fibule na prednju stranu koljenog zgloba, prolazi na svom toku ispod lateralne glave m.gastrocnemiusa, fibularnog kolateralnog ligamenta i tetive m.bicepsa femorisa. Završava dijeleći se na dva ogranka koji anastomoziraju s medijalnom inferiornom i lateralnom superiornom genikularnom arterijom, te s anteriornom rekurentnom tibijalnom arterijom. [*]Srednja genikularna arterija (a. genu media) je mali ogranak koji zpočinje nasuprot stražnje površine koljenog zgloba. Probija ligamentum popliteum obliquum i prokrvljuje ligamente i sinovijalnu obojnicu unutrašnjosti koljenog zgloba. [*]Inferiorne genikularne arterije (aa.genu inferiores) su dvije, polaze s poplitealne arterije ispod m.gastrocnemiusa. Pogledajte dio o koljenim anastomozama vezanim uz ogranke poplitealne arterije! Intermitentna klaudikacija (lat. claudicatio intermittens) je klinička dijagnoza koja se daje za mišićnu bol (grč ili bol) u listu, koja se javlja tijekom lagane fizičke aktivnosti poput hodanja, a olakšava se kratkim periodom odmora. Najčešće je intermitentna klaudikacija znak periferne arterijske bolesti koja implicira značajnu aterosklerozu, najčešće poplitealne arterije. Jedno od glavnih obilježja arterijske klaudikacije jest da se javlja intermitento, te nestaje nakon kratkog perioda odmora kada pacijent opet može početi hodati dok se bol ne javi ponovno. Opći znakovi ateroskleroze donjih udova su: cijanoza, atrofijske promjene poput gubitka dlaka i sjajne kože, smanjene temperature, smanjeni puls, itd.
  15. Izvori: Cross, Oxford Handbook of Medical Sciences, Oxford University Press, 2006. Rameni obruč Protrakcija (rotacija naprijed) M. serratus anterior - n. thoracicus longus M. pectoralis minor - n. pectoralis medialis M. rhomboideus major et minor M. trapezius - n. accessorius M. levator scapulae - n. dorsalis scapulae M. trapezius (donja vlakna) M. pectoralis minor M. trapezius (donja vlakna) [*]Retrakcija (rotacija natrag)[*]Elevacija (podizanje)[*]Depresija (spuštanje)[*]Rotacija Rameni zglob Fleksija (elevacija naprijed) M. pectoralis major - nn. pectorales M. deltoideus (klavikularni dio) - n. axillaris M. coracobrachialis - n. musculocutaneus M. biceps brachii - n. musculocutaneus M. latissimus dorsi - n. thoracodorsalis M. triceps brachii (duga glava) - n. radialis M. deltoideus (spinalni dio) M. supraspinatus (<15°) - n. suprascapularis M. serratus anterior i trapezius (>90°) M. deltoideus (akromijalni dio) M. pectoralis major M. latissimus dorsi M. teres major - nn. subscapulares M. triceps brachii (duga glava) M. pectoralis major M. subscapularis M. teres major M. latissimus dorsi M. deltoideus (prednji) M. infraspinatus - n. suprascapularis M. teres minor - n. axillaris M. deltoideus (stražnji) Kombinacija svih navedenih pokreta [*]Ekstenzija[*]Abdukcija (odmicanje)[*]Adukcija (primicanje)[*]Medijalna (unutarnja) rotacija[*]Lateralna (vanjska) rotacija[*]Cirkumdukcija (kruženje) Lakatni zglob Fleksija M. biceps brachii M. brachioradialis - n. radialis M. brachialis - n. musculocutaneus M. coracobrachialis M. triceps brachii [*]Ekstenzija Radio-ulnarni zglob Pronacija (palac dolje) M. pronator teres i quadratus - n. medianus M. biceps M. supinator - n. radialis [*]Supinacija (palac gore) Zglob šake Palmarna fleksija (spuštena šaka) M. flexor carpi radialis - n. medianus M. flexor carpi ulnaris - n. ulnaris M. palmaris longus - n. medianus Dugi fleksori prstiju M. extensor carpi radialis - n. radialis M. extensor carpi ulnaris - n. radialis Dugi ekstenzori prstiju M. flexor carpi radialis M. extensor carpi radialis Dugi fleksor i ekstenzor palca M. flexor carpi ulnaris M. extensor carpi ulnaris Kombinacija svih navedenih pokreta [*]Dorzalna fleksija (ekstenzija - šaka savijena unazad)[*]Abdukcija (radijalno odmicanje)[*]Adukcija (ulnarno odmicanje)[*]Cirkumdukcija i fiksacija Pokreti prstiju Fleksija M. flexor digitorum superfacialis - n. medianus M. flexor digitorum profundus - n. medianus, n. ulnaris Lumbrikalni mišići - n. medianus, n. ulnaris M. extensor digitorum, indicis i minimi - n. radialis Mm. interossei dorsales - n. ulnaris Mm. interossei palmares - n. ulnaris Mišići hipotenara - n. ulnaris M. abductor, m. flexor i m. opponens digiti minimi [*]Pokreti palca [*]Ekstenzija[*]Abdukcija[*]Adukcija[*]Pokreti malog prsta Mišići tenara - n. medianus M. abductor, m. flexor pollicis brevis i m. opponens pollicis [*]M. abductor i m. extensor pollicis longus - n. radialis
  16. Izvori: Marušić A., Anatomija čovjeka, Medicinska naklada, 2002. Moore K., Clinically Oriented Anatomy, Lippincott Williams &amp; Wilkins, 2005. Podjezični živac (lat. nervus hypoglossus) je dvanaesti kranijalni (moždani) živac (XII) i daje ekskluzivnu somatomotoričku (voljni pokreti) inervaciju mišićima jezika. Inervira sve intrinzične i ekstrinzične mišiće jezika, osim mišića palatoglosusa (koji je zapravo nepčani mišić). Jezgru hipoglosusa (nucleus nervi hypoglossi) tvori stupac velikih multipolarnih neurona na dnu romboidne fose u produženoj moždini, u području poznatom kao trigonum nervi hypoglossi. Sastoji se od nekoliko staničnih skupina, gdje svaka skupina inervira određeni mišić jezika. Vlakna iz ove jezgre izlaze između olive i piramida, iz preolivarnog sulkusa koji ih razdvaja. Izlaze u obliku dvaju snopova koji se, na svakoj strani, spajaju u jedan živac. živac napušta lubanju kroz canalis nervi hypoglossi, kanal u ocipitalnoj kosti lubanje, smješten blizu jugularnog foramena. Pri izlasku iz hipoglosalnog kanala, daje mali meningealni ogranak koji se vraća kroz hipoglosalni kanal i inervira duru mater na dnu i posteriornom zidu posteriorne kranijalne fossae. živčana vlakna koja putem meningealnog ogranka odlaze u duru mater nisu hipoglosalna vlakna, nego potječu od senzoričnog spinalnog ganglija drugog vratnog živca C2. Po izlasku iz hipoglosalnog kanala također mu se pripaja ogranak anteriornog ramusa vratnog živca C1. Silazi lateralno od nervusa vagusa i unutrašnje karotidne arterije. Tvori petlju, luk podjezičnog živca te doseže korijen jezika malo iznad hioidne kosti između m.hypoglossusa i m.myohyoideusa, gdje se grana u terminalne ogranke. Snopovi vlakana koji se odvajaju od prvog i drugog vratnog živca (C1 i C2) kao inferiorni korijen spajaju se s ogrankom podjezničnog živca nazvanim superiorni korijen, te skupa s njim tvore duboku vratnu petlju (ansa cervicalis, ansa hypoglossi) koja inervira donje mišiće hioidne kosti (sternohioidni, sternotiroidni i omohioidni mišić, osim m. tyreohyoideusa - mišić tireohioideus prima inervaciju iz ventralnog korijena C1 živca). Cervikalna vlakna za geniohioidni mišić i hirohiodni mišić teku dalje sa podjezičnim živcem. Hypoglossus daje terminalne lingvalne ogranke za podjezični hipoglosalni mišić i genioglosalni mišić, stiloglosalni mišić i intrinzične mišiće tijela jezika. Inervacija mišića jezika je strogo ipsilateralna. Ozljeda podjezičnog živca uzrokuje hemilateralno grčenje jezika (hemiatrofiju). Kada je jezik pri tome istpružen, okreće se na zahvaćenu stranu, pošto genioglosalni mišić, koji pomiče jezik prema naprijed, dominira na zdravoj strani.
  17. Izvori: Marušić A., Anatomija čovjeka, Medicinska naklada, 2002. Moore K., Clinically Oriented Anatomy, Lippincott Williams & Wilkins, 2005. Postoji pet (bilateralno sparenih) mišića u anterolateralnom abdominalnom zidu: tri 'spljoštena' mišića i dva vertikalna mišića. Tri 'spljoštena' su: m. obliquus externus, m. obliquus internus i m. transversus. Mišićna vlakna ovih koncentričnih slojeva ukrižuju jedni druge, s vlaknima druga dva sloja koji teku najvećim dijelom diagonalno i okomito jedni na druge, te vlakna dubokih slojeva koji leže transverzalno. Sva tri 'spljoštena' mišića se nastavljaju anteriorno i medialno kao jake aponeuroze. Između medioklavikularne linije i središnje linije, aponeuroze čvrstih tetivnih hvatišta obuhvaćaju m. rectus abdominis. Aponeuroze se onda križaju s analognima sa suprotne strane, stvarajući medijalne raphe i lineu albu, koja se proteže od processusa xiphoideusa do pubične simfize. Dukuzacija vlakana ovdje nije samo između lijeve i desne strane, nego i između površnih i srednjih te dubokih slojeva. Dva vertikalna mišića anterolateralnog abdominalnog zida, zatvorenih u ovojnicu m. rectusa, su m. rectus abdominis i m. pyramidalis. Dakle, mišići anterolateralnog abdominalnog zida su: m. obliquus externus abdominis m. obliquus internus abdominis m. transversus abdominis m. rectus abdominis m. pyramidalis MIŠIÆI ANTERIOLATERALNOG ABDOMINALNOG ZIDA [Tablica]
  18. justoneguy

    Meniskus

    Izvori: Meniskus je, u anatomiji, polumjesečasto oblikovana vezivnohrskavična struktura koja djelomično razdvaja šupljinu zgloba koljena (to je obično prva asocijacija, pošto kod ljudi meniskusi postoje još u akromioklavikularnom, sternoklavikularnom i temporomandibularnom zglobu). Što se tiče zgloba koljena (lat. articulatio genu), ono sadrži dva meniskusa, tj. hrskavična polumjeseca koji razdvajaju prostorno bedrenu kost (femur) i goljeničnu kost (tibiju). Nazivamo ih lateralnim i medijalnim meniskusom (lateralni meniskus na svakoj nozi je onaj usmjeren prema vani, a medijalni prema unutra, prema međunožju rekli bismo ). Daju strukturni integritet koljenu te štite od tenzije i torzije. Meniskusi su konkavni na vrhu prema bedrenoj kosti i ravni na dnu, prema tibiji. Pričvršćeni su za male udubine (fossae) između kondila tibije (interkondilarne fossae), a prema sredini nisu pričvršćene nizašto i oblik im se stanjuje. Ukratko, prema vani su deblji, konveksni i pričvršćeni za unutrašnju stranu ovojnice zgloba, a medijalni rub je tanak, konkavan i slobodno se kreće. Svaki meniskus pokriva otprilike periferne dvije trećine odgovarajuće zglobne površine tibije. Medijalni meniskus (lat. meniscus medialis) je gotovo polukružan, malo deblji na stražnjoj strani nego na prednjoj. Prednja strana je pričvršćena za anteriornu interkondilarnu fosu tibije, ispred anteriornog križnog ligamenta; stražnja strana je pričvršćena za posteriornu interkondilarnu fosu tibije, između hvatišta lateralnog meniskusa i posteriornog križnog ligamenta. Lateralni meniskus (lat. meniscus lateralis) čini gotovo punu kružnicu i prekriva veći dio zglobne površine nego medijalni meniskus. Lateralno ima brazdu zbog tetive mišića popliteusa - taj mišić razdvaja lateralni meniskus od fibularnog kolateralnog ligamenta. Na prednjem kraju se hvata ispred inderkondilarnog ispupčenja tibije, lateralno i iza anteriornog križnog ligamenta s kojim se stapa. Stražnji kraj hvata se iza interkondilarnog ispupčenja tibije i ispred stražnjeg kraja medijalnog meniskusa. Anteriorno hvatište lateralnog meniska se izvrće, tako da slobodni dio izgleda usmjeren prema straga i prema gore, gdje anteriorni dio "odmara" na kosti ispred, kosti koju čini lateralni nastavak interkondilarnog izbočenja. Blizu posteriornog hvatišta lateralni meniskus daje jaki vezivni snop, Wrisbergov ligament, koji prolazi prema gore i medijalno, te se hvata za madijalni kondil bedrene kosti, odmah iza hvatišta posteriornog križnog ligamenta. Bacite pogled na dva ligamenta, Wrisbergov i Humphreyev. Funkcionalno gledano, meniskusi služe za raspoređivanje težine tijela i smanjenje optrećenja tijekom kretanja. Kondili femura i tibije susreću se u jednom trenutku tijekom fleksije i ekstenzije u koljenu, te menisci tada raspoređuju optrećenje tjelesnom masom. Ozljede meniskusa su česte u sportu i ortopediji, vrijedna spomena je "nesretna trijada" ili O'Donogueova trijada, što se odnosi na kompletni ili parcijalni razdor anteriornog križnog ligamenta, medijalnog kolateralnog ligamenta te meniskusa. Originalno je nesretna trijada uključivala medijalni meniskus a ne lateralni meniskus, no analiza u 90-im godinama je pokazala da je klasična O'Donoghue trijada zapravo neobični klinički entitet prisutan među sportašima s ozljedama koljena, gdje je akutni razdor medijalnog meniskusa uvijek prisutan s konkomitantnom ozljedom lateralnog meniskusa. Ipak, ozljede lateralnog meniskusa su češće nego medijalnog.
  19. justoneguy

    Međumozak

    Izvori: Marušić A., Anatomija čovjeka, Medicinska naklada, 2002. [*]Moore K., Clinically Oriented Anatomy, Lippincott Williams & Wilkins, 2005. Judas M., Temelji Neuroznanosti, Zagreb, 1997. Produljena moždina, medulla oblongata, smještena je na prijelazu mozga u kralježničnu moždinu, time čini najkaudalniji dio mozga. Iz naziva se može uočiti da je taj odsječak središnjeg živčanog sustava sličan leđnoj moždini, od koje se na njega nastavljaju uzdužne brazde i funikuli, dakle, sličnost se očituje ponajviše u vanjskom obliku. Kaudalna granica produžene moždine prema kralježničnoj moždini na prednjoj (ventralnoj) strani je gornji korijenčić prvog vratnog moždinskog živca, što ogovara visini velikog lubanjskog otvora, foramen magnum. Rostralna je granica donji rub ponsa i izlazište n. abducensa. Dorzalno produžena moždina bez jasne granice prelazi u most u području romboidne udubine. Na ventralnoj strani je jasno poprečnom braznom razgraničena od mosta. Makroskopski, produžena moždina izgleda kao rostralno proširenje kralježnične moždine, i oblikom podsjeća na odrezani stožac duljine oko 3 cm, jer u donjem dijelu ima manji presjek nego u gornjemu. Ona je u stvari zadebljanje na gornjem kraju leđne moždine, pa se ponegdje označuje i kao bulbus medullae spinalis, što se najviše koristi u kliničkim izrazima, primjerice, bulbarna paraliza. Kao i svaki odsječak centralnog živčanog sustava, i produljena moždina sadrži šupljinu, koja je nastala iz prvobitnog lumena neuralne cijevi, odnosno iz prostora mijelencefalona u osnovi mozga. Na produženoj moždini razlikujemo bazalnu (prednju ili ventralnu), lateralnu (postraničnu) i dorzalnu (stražnju) površinu. Karakteristike prednje površine produžene moždine Moždano deblo - anteriorni pogled Karakteristika prednje strane je fissura mediana anterior, koja razdvaja simetrične polovice ventralne strane leđne moždine, nastavlja se na oblongatu pod istim imenom i dopire do kaudalnog ruba mosta. Sa svake strane fissure mediane anterior nalazi se po jedna izbočina nazvana pyramis, ili piramida, koju čine vlakna voljnog motoričkog puta (piramidni ili kortikospiralni put). Ta vlakna se križaju u središnjoj brazdi i prelaze na suprotnu polovicu, tvoreći decussatio pyramidum. Bočno od piramide leži ovalna izbočina nazvana oliva, pripada lateralnom funikulu, a nastaje od nucleusa olivarisa. Iz brazde koja olivu odvaja od piramide izlazi XII moždani živac, n. hypoglossus, iz nekoliko korijenova. Karekteristike stražnje površine produžene moždine Moždano deblo - posterolateralni pogled Na dorzalnoj površini produžene moždine razlikujemo dva dijela: kaudalni dio koji je "zatvoren" (a direktni je nastavak kralježnične moždine) i rostralni dio koji je "otvoren", a čini donju polovicu dna romboidne udubine. S leđne moždine se na dorzalnu površinu medulle oblongate nastavljaju brazde i fascikuli koji tvore funiculus posterior. I ovdje se nalazi neparni sulcus medianus posterior u središnjoj liniji koji se rostralno proteže do poprečno položene uske pločice zvane obex. Obex je važan za topografsku orijentaciju jer označava mjesto gdje počinje fossa romboidea. Sa svake strane sulcusa medianusa posteriora nalazi se fasciculus gracilis, sulcus intermedius posterior, fasciculus cuneatus i sulcus lateralis posterior kao granica prema bočnom funikulu. U visini donjega kraja IV. moždane komore oba snopa stražnjeg funikula se proširuju i jače izbočuju. Razlog tomu su sive mase koje su na ovom mjestu u njih uložene. Medijalno izbočenje, tuberculum nuclei gracilis, stvara nucleus gracilis uključen u istoimenom fascikulu. Na isti način nucleus cuneatusoblikuje lateralno izbočenje, tuberculum nuclei cuneati ili tuberculum cuneatum. Ponekad se uz njih vidi još i treća uzvisina, tuberculum cinereum, koja je kod djece bolje izražena, a tvori je jezgra silaznog tračka V. moždanog živca, nucleus tractus spinalis n.trigemini. Funiculus gracilis i funiculus cuneatus se rostralno spajaju s donjim kracima malog mozga, pedunculi cerebellares inferiores, koji tvore donje stranice zamišljenog romba po kojemu je taj dio moždanog debla dobio ime rombencephalon. Unutarnja građa Moždano deblo, truncus encephalicus, spaja kralježničnu moždinu s malim i velikom mozgom na dva načina: kontinuitetom sive tvari, koja se od kralježnične moždine kroz tegmentum moždanog debla izravno nastavlja u međumozak, diencephalon; kontinuitetom bijele tvari - niz dugih i kraćih, silaznih i uzlaznih snopova aksona, koji povezuju središnji živčani sustav s periferijom tijela kao i različite dijelove središnjeg živčanog sustava međusobno - svi prolaze kroz moždano deblo. Moždano deblo sadrži i niz zasebnih struktura, stoga ima i brojne vlastite funkcije. Na prijelazu iz kralježnične u produljenu moždinu stoga dolazi do bitnih promjena unutarnjeg ustrojstva. Zatvoreni dio, s obzirom na to da je izravni prijelaz iz kralježnične u produljenu moždinu, još je uvijek ustrojstvom vrlo sličan kralježničnoj moždini, no rostralni (otvoreni) dio produžene moždine se bitno razlikuje. Građa kaudalnog dijela slična je građi kralježnične moždine zbog toga što su jezgre (siva tvar) okružene snopovima bijele tvari, a ventrikularni sustav je sužen na jedan uski središnji kanal, canalis centralis. U rostralnom dijelu dolazi do slijedećih promjena: Središnji kanal se proširuje u četvrtu moždanu komoru, a zbog rastvaranja struktura produljene moždine, ono što je u kralježničnoj moždini bilo dorazlno, u otvorenom dijelu produljene moždine postaje lateralno; U dnu četvrte moždane komore osjetne jezgre moždanih živaca leže lateralno od sulcusa limitansa, dok motoričke jezgre živaca leže uz središnju crtu (između sulcusa limitansa i središnjeg žlijeba). Autonomne (parasimpatičke) jezgre moždanih živaca leže između motoričkih i osjetnih jezgara; Fasciculus dorsolateralis (ili Lissauerov snop) se nastavlja u tractus spinalis nervi trigemini, a substantia gelatinosa Rolandi se nastavlja kao nucleus spinalis n. trigemini (ili substantia gelatinosa n. trigemini); Središnja siva tvar se razvije i oblikuje retikularnu formaciju, formatio reticularis; Pojavljuju se nove osjetne jezgre (nucleus gracilis, nucleus caudatus) i nove motoričke jezgre (sklop donje olive); Na ventralnoj strani produljene moždine ističe se kortikospinalni put kao pyramis medullae oblongatae, a njegovo križanje, decussatio pyramidum,označuje granicu produljene i kralježnične moždine; Pojavljuju se i druge posebne jezgre (npr. serotoninske jezgre, nuclei rasphes) i novi snopovi askona (medial forebran bundle ili FLM snop, te lemniscus medialis, pedunculus cerebellaris inferior).
  20. justoneguy

    Medijalni živac

    Izvori: Marušić A., Anatomija čovjeka, Medicinska naklada, 2002. Moore K., Clinically Oriented Anatomy, Lippincott Williams & Wilkins, 2005. Gray H., Anatomy of the Human Body, GNU, 1918. Nervus medianus nastaje od dvaju korjenova, lateralnog i medijalnog snopa brahijalnog pleksusa, koji okržuju donji dio aksilarne arterije, i ujedinjuju se ili ispred ili lateralno od te krvne žile. Vlakna nervusa medianusa, prema tome, potječu od šestog, sedmog i osmog cervikalnog, te prvog torakalnog živca. Silazi niz ruku, ležeći prvo lateralno od brahijalne arterije; otprilike u razini hvatišta m. coracobrachialisa prelazi arteriju, obično anteriorno (ali ponekad i posteriorno), te joj leži na medijalnoj strani u visini lakatnog zgloba, gdje je smještena iza bicipitalne fascije, lacertusa fibrosusa, te ga od lakatnog zgloba razdvaja m. brachialis. Neurovaskularne strukture anteriodne podlaktice i zapešća. (A) U visini lakatnog zgloba, brahijalna arterija leži između tetive bicepsa i nervusa medianusa. Zatim se brahijalna arterija dijeli na radijalnu i ulnarnu arteriju. Na podlaktici, radijalna arterija prolazi između skupina mišića ekstenzora i fleksora. (B) Duboka disekcija distalnog dijela podlaktice i proksimalnog dijela šake pokazuje tok arterija i živaca. U podlaktici prolazi između dviju glava m. pronatora teresa i siječe ulnarnu arteriju, ali je od nje odvaja duboka glava m. pronatora teresa. Silazi distalno ispod m. flexora digitoruma sublimisa, ležeći na m. flexoru digitorumu profundusu, do otprilike 5 cm od transverzalnog karpalnog ligamenta; tu postaje površiniski, i smješta se između tetiva m. flexora digitoruma sublimisa i m. flexora carpi radialis. U ovoj situaciji smješten je iza, i na radijalnoj strani tetive m. palmarisa longusa, prekriven samo kožom i fascijom. Prolazi zatim iza transverzalnog karpalnog ligamenta na dlan ruke. Ogranci n. medianusa rr. musculares n. interosseus antebrachii anterior r. palmaris nn. digitales palmares communes (završni ogranci) nn. digitales palmares proprii (završni ogranci). Inervacija Na nadlaktici ne daje motoričku inervaciju, ali daje simpatička vlakna za stijenke brahijalne arterije. Na podlaktici inervira većinu fleksora podlaktice osim m. flexor carpi ulnaris i dvaju medijalnih m. flexor digitorum profundus, čija inervacija dolazi od ulnarnog živca. Prije grananja, medijalni živac inervira: Superiornu skupinu: m. pronator teres, m. flexor carpi radialis, m. palmaris longus; Intermedijalnu skupinu: m. flexor digitorum superficialis; Duboku skupinu (preko n. interosseus antebrachi anterior): lateralnu (radijalnu) polovicu m. flexor digitorum profundus, m. flexor pollicis longus m. pronator quadratus. Na dlanu n. medianus inervira mišiće tenara: m. adductor pollicis brevis; caput superficiale m. flexoris pollicis brevis; m. opponens pollicis (zajedno s ulnarnim živcem); mm. lumbricales manus (prvi i drugi). Medijalni živac inervira kožu palmarne strane palca, kažiprsta i srednjeg prsta, pola prstenjaka i ležišta noktiju ovih prstiju. Lateralni dio dlana inervira palmarni kutani ogranak medijalnog živca. Sindrom karpalnog kanala Bilo koja ozljeda koja vodi do suženja karpalnog kanala kroz koji prolazi n. medianus, može dovesti do pritiska na medijalni živac. S obzirom na strukture koje n. medianus inervira, bolesnik može osjećati trnce (parestezija), gubitak osjeta (anestezija) ili smanjen osjet (hipoestezija) na prstima. N. medijanusšalje palmarnu kutanu granu prije početka kanala, tako da osjet na dlanu nije oštećen. N. medianus inervira tri mišića tenara i prvi i drugi lumbrikalni mišić, pa će njegova ozljeda uvjetovati slabost tih mišića. Postupno se razvija gubitak koordinacije i jakosti palca jer dolazi do klijenuti kratkog palčanog abduktora i oponensa (opet pogledaj strukture koje na dlanu inervira n. medijanus). Zbog toga se ne mogu izvoditi fini pokreti palcem. Zbog klijenuti lumbrikalnih mišića može biti poremećena i koordinacija rada 2. i 3. prsta. Sindrom karpalnog kanala ublažava se tako da se potpuno ili djelomice prereže fleksorni retinakul.
  21. justoneguy

    Maternica

    Izvori: Marušić A., Anatomija čovjeka, Medicinska naklada, 2002. Moore K., Clinically Oriented Anatomy, Lippincott Williams & Wilkins, 2005. Križan Z., Kompendij anatomije čovjeka III. dio, Školska Knjiga, Zagreb, 1997. Maternica, uterus, je izdubljeni organ u obliku kruške sa zadebljanim stijenkama. U njemu se razvija embrio te kasnije kao fetus, pri čemu se njene mišićne stijenke prilagođavaju rastu fetusa i omogućuju kasnije izbacivanje tijekom porođaja. Uterus bez ploda leži u donjem dijelu zdjelice sa trupom položenim preko mokraćnog mjehura dok vrat, cervix, zauzima položaj između ravnoga crijeva i mokraćnog mjehura. Uterus odrasle žene je nagnut prema naprijed, što zovemo ''anteversio'' (zakrenut anterosuperiorno u odnosu na os vagine ili rodnice) te zakrivljen prema naprijed, što zovemo ''anteflexio'' (zakrivljen prema naprijed u odnosu na grlić maternice) tako da leži na mokraćnom mjehuru. Položaj maternice se iz tog razloga mijenja ovisno o popunjenosti mokraćnog mjehura i ravnoga crijeva. Iako može biti različite veličine, u prosjeku je duljine 7.5 cm, širine 5 cm, te debljine 2 cm. Teži otprilike 90 g. Možemo je podijeliti u dva opisna dijela: trup i vrat. ženski pelvični organi. (A) Pri disekciji ženskih spolnih organa, mokraćni mjehur i anteriorna zdjelica (superiorni ramus i tijela pubičnih kostiju) su presječeni koronalno i anteriorni segment je otklonjen. Na desnoj strani, tuba uterina, jajnik, ligamentum latum uteri i peritoneum koji prekriva lateralni zid zdjelice su otklonjeni kako bi se vidio ureter i a. iliaca interna. (B) Na ovoj sekciji vidi se maternica, jajnici, jajovodi i s njima povezane strukture. Ligamentum latum uteri je otklonjen na desnoj strani. Trup maternice, tvoreći superiorne dvije trećine organa, čini svod, fundus, maternice, zaokruženi dio koji leži superiorno od otvora jajovoda. Trup leži između slojeva širokog ligamenta maternice, ligamentum latum uteri i pokretno je. Ima dvije površine: visceralnu (u odnosu sa mokraćnim mjehurom) i intestinalnu. Trup je u odnosu sa vratom preko relativnog suženja, isthmus uteri, širokog oko 1 cm. Vrat maternice, cervix uteri, predstavlja cilindrična, relativno uska inferiorna trećina maternice, približno 2.5 cm duljine kod odrasle žene koja nije trudna. Za opisne svrhe, možemo ga podijeliti u dva dijela: na supravaginalni dio između suženja, isthmus, i rodnice, te na vaginalni dio, koji prelazi u samu rodnicu. Zaobljeni vaginalni dio okružuje vanjski otvor maternice te je stoga sam okružen uskim prostorom, vaginalnim svodom, fornix. Supravaginalni dio je odvojen sprijeda od mokraćnog mjehura preko labavog vezivnog tkiva te straga odijeljen od ravnog crijeva preko rektouterinog zatona. Izdubljena šupljina maternice je otprilike 6 cm duljine počevši od vanjskog otvora do svoda. Rogovi maternice, cornua, predstavljaju superolateralna područja svoda maternice, mjesta gdje se pripajaju jajovodi. Nepotpuno sraštanje embrionskih paramezonefričnih vodova, iz kojih se formira maternica, ima za rezultat razne kongenitalne anomalije (npr. dvostruku ili dvostruko rogatu maternicu). Šupljina maternice se nastavlja prema inferiorno u zavojiti kanalić vrata. Kanalić se pruža od suženja unutar trupa maternice, anatomskog unutarnjeg otvora preko supravaginalnog i vaginalnog dijela vrata, te je u komunikaciji sa rodnicom preko vanjskog otvora. Šupljina maternice (podrobnije, cervikalni kanal) te šupljina rodnice zajedno predstavljaju porođajni kanal, kroz kojeg fetus prolazi na kraju majčine trudnoće. Stijenka trupa maternice je sastavljena od tri omotača, ili sloja: Perimetrium - serozni ili vanjski serozni sloj - sačinjen je od peritoneja kojega podupire tanak sloj vezivnog tkiva. Myometrium - središnji sloj od glatkog mišićja - postaje uvelike razvučen (širok, a tanak) tijekom trudnoće. Glavne grane krvnih žila i živaca se nalaze unutar tog sloja. Tijekom porođaja se kontrakcija miometrija postiže hormonskom regulacijom u intervalima smanjivanja duljine kako bi se proširio otvor vrata maternice te ispustili fetus i posteljica. Za vrijeme menstruacije se kontrakcije miometrija mogu očitovati kao grčevi. Endometrium - unutarnji mukozni sloj - je čvrsto pripojen uz susjedni miometrij. Endometrij je aktivno uključen u mesntruacijski ciklus, te dolazi do promjena u njegovoj strukturi kod svake pojedine faze ciklusa. U slučaju začeća, blastocista se implantira u stijenku endometrija; ukoliko ne dođe do začeća, unutarnja površina ovog sloja se odbaci putem menstruacijske krvi. Količina mišićnog tkiva u vratu maternice je znatno manja nego u trupu maternice. Vrat je većinom fibrozan i sačinjen od kolagena s manjom količinom glatkog mišićja i elastina. Ligamenti maternice Izvana, ligamenti jajnika se pripajaju na maternicu posteroinferiorno u odnosu na mjesta pripoja jajovoda za maternicu. Kružni ligament maternice, ligamentum teres uteri, se pripaja anteronferiorno u odnosu na to mjesto pripoja. Ova dva ligamenta su ostaci ovarijskog gubernakula, zbog odnosa u postanku gonada te mijenjanju njihova položaja sa mjesta razvijanja na stražnjoj abdominalnoj stijenci do konačnog položaja. Široki ligament, ligamentum latum uteri, maternice je zapravo dvostruki peritonej (mezenterij) koji se pruža sa postraničnih strana maternice na lateralne stijenke i dno zdjelice. Ligament pomaže u održavanju stalnog položaja maternice. Dva sloja širokog ligamenta su međusobno ujednačeni pri slobodnom rubu koji okružuje jajovod. Postranično se peritonej širokog ligamenta produžuje superiorno kao suspenzorni ligament jajnika, ligamentum suspensorium ovarii. Između slojeva širokog ligamenta na svakoj strani maternice, ligament jajnika leži posterosuperiorno a kružni ligament leži anteroinferiorno. Jajovod leži u anterosuperiornom slobodnom rubu širokog ligamenta, unutar malenog mezenterija kojeg nazivamo mesosalpinx. Slično tome, jajnik leži unutar malenog mezenterija kojeg nazivamo mesoovarium, na stražnjem prikazu širokog ligamenta. Najveći dio širokog ligamenta, inferiorno od mezosalpinksa i mezoovarija, koji služi kao mezenterij za samu maternicu, se naziva mesometrium. Maternica je sabijena struktura smještena u središtu šupljine zdjelice. Glavni potpornji maternice koji ju drže u tom položaju su pasivni i aktivni, odnosno dinamički. Dinamička potpora maternice ostvarena je putem dijafragme zdjelice. Njezin tonus tijekom sjedenja i stajanja te aktivna kontrakcija tijekom perioda povećanog intraabdominalnog tlaka (kihanje, kašljanje, etc.) se prenosi kroz okolne zdjelične organe i endopelvičnu fasciju kojom su obloženi. Pasivna potpora maternice je omogućena po samom položaju kojim ona normalno leži u anteverziji i antefleksiji na gornjem dijelu mokraćnog mjehura. Kada je povećan intraabdominalni tlak, maternica još više priliježe uz mokraćni mjehur. Vrat je najmanje pomični dio maternice zbog pasivne potpore koju pružaju pripojena zadebljanja endopelvične fascije (ligamenti), koji također mogu sadržavati nešto glatkog mišićja: Transverzalni vratni (kardinalni) ligamenti pružaju se od vrata i lateralnih dijelova svoda vagine prema lateralnim stijenkama zdjelice. Sakrouterini ligamenti prolaze superiorno i blago posteriorno sa strana vrata prema sredini križne kosti; palpabilni su prilikom rektalnog pregleda. Zajedno aktivni i pasivni potporni dijelovi drže maternicu u središnjem položaju zdjelice te se odupiru slučaju da maternica sklizne ili da bude progurana u rodnicu. Relativni položaj maternice Peritonej prekriva maternicu sprijeda (anteriorno) i odozgo (superiorno), osim vrata maternice. Peritonej prelazi sprijeda sa maternice na mokraćni mjehur te straga sa stražnjeg dijela svoda rodnice na ravno crijevo. Anteriorno, trup maternice je odvojen od mokraćnog mjehura preko vezikouterinog zatona, excavatio vesicouterina, gdje peritonej prelazi sa maternice na stražnji rub gornje površine mokraćnog mjehura. Posteriorno, trup maternice i supravaginalni dio vrata su odvojeni od sigmoidnog kolona preko sloja peritoneja i peritonealnom šupljinom te od ravnog crijeva, rectum, preko rektouterinog zatona, excavatio rectouterina. Lateralno, arterija maternice križa ureter superiorno, kraj samog vrata. Sažetak okolnih odnosa maternice: Anteriorno (anteroinferiorno spram njezinog normalnog anteverzijskog položaja): vezikouterini zaton i gornja površina mokraćnog mjehura; supravaginalni dio vrata je u odnosu sa mokraćnim mjehurom te odvojen od njega samo fibroznim vezivnim tkivom. Posteriorno: rektouterini zaton sadrži zavoje tankog crijeva te anteriornu površinu ravnog crijeva; jedino se ovdje visceralna pelvična fascija koja spaja ravno crijevo i maternicu odupire povećanju intraabdominalnog tlaka Lateralno: peritonealni široki ligament koji drži krajeve trupa maternice te transverzalni vratni ligamenti fascije na svakoj strani vrata i rodnice; u prijelazu između dva ligamenta prolaze mokraćovodi, ureteri, prema anteriorno i pomalo superiorno u odnosu na lateralni dio vaginalnog svoda te inferiorno u odnosu na arterije maternice, aa. uterinae, obično otprilike 2 cm lateralno u odnosu na supravaginalni dio vrata. Arterijska opskrba maternice Krvna opskrba i venska drenaža vagine, maternice i jajnika. Otklonjen je široki ligament maternice, ligamentum latum uteri, kako bi se prikazale anastomotske grane a. ovaricae, ogranka aorte, i a. uterinae, ogranka a. iliacae internae koja prokrvljuje jajnik, tubu uterinu i maternicu. Vene slijede sličan uzorak, retrogradno od arterija, ali su pleksiformnije, uključujući plexus pampiniformis povezan s jajnicima i uterine i vaginalne pleksuse (zajedno, uterovaginalni pleksus). Krvna opskrba maternice potječe uglavnom od materničnih arterija, aa. uterinae, uz potencijalnu kolateralnu opskrbu putem arterija jajnika, aa. ovaricae. Venska i limfna drenaža maternice Maternične vene ulaze u široki ligament zajedno sa arterijama te formiraju venozni pleksus maternice na svakoj strani vrata. Vene materničnog pleksusa se odvode u unutarnje ilijačke vene. Limfna drenaža unutrašnjih ženskih spolnih organa. Strelice prikazuju tok limfe. Limfne žile iz maternice se odvode u više smjerova, a pružaju se uz žile koje ju opskrbljuju i uz ligamente koji su pripojeni uz: Većina limfnih žila sa svoda i gornjeg dijela trupa maternice prolazi uz žile opskrbnice jajnika do lumbalnih limfnih čvorova; no neke se žile svoda, naročito one koje su blizu ulaza u jajovode, i one blizu mjesta pripoja kružnih ligamenata, pružaju duž duljine kružnih ligamenata maternice do površinskih ingvinalnih limfnih čvorova. Limfne žile sa većine trupa maternice te i neke sa vrata prolaze unutar širokog ligamenta do vanjskih ilijačkih limfnih čvorova. Limfne žile sa materničnog vrata također prolaze duž materničnih krvinh žila, unutar transverzalnih vratnih ligamenata, do unutarnjih ilijačkih limfnih čvorova, te duž sakrouterinih (sakrogenitalnih) ligamenata do sakralnih limfnih čvorova. Inervacija maternice Inervacija ženskih unutrašnjih spolnih organa. Pelvični splanhnički živci, polazeći od S2-S4 anteriornih korijenova, daju parasimpatička motorička vlakna za maternicu i vaginu (i vazodilatacijska vlakna ze erektilna tkiva klitorisa i vestivularnog bulbusa; nije prikazano na slici). Presinaptička simpatička vlakna premošćuju truncus sympatheticus i prolaze kroz lumbalne splanhničke živce do sinapsis postsinaptičkim vlaknima u prevertebralnim ganglijima; zatim vlakna putuju kroz superiorni i inferiorni hipogastrički pleksus do pelvičnih organa. Visceralna aferentna vlakna koja provode osjet boli iz intraperitonealnih struktura (kao što je tijelo maternice) putuju sa simpatičkim vlaknima do T12-L2 spinalnih ganglija. VIsceralna aferentna vlakna koja provode bol iz subperitonealnih struktura, kao što su cerviks maternice i rodnica (porodiljni kanal), putuju sa parasimpatičkim vlaknima u S2-S4 spinalne ganglije. Somatski osjet s otvora vagine također prolazi u S2-S4 spinalne ganglije putem pudendalnog živca. Uz to, mišićne kontrakcije maternice se potiču hormonski. Vidi još: Inervacija vagine i uterusa Sažetak Oblikom koji podsjeća na krušku, maternica je organ u koju se implantira blastocista (rani embrio) te se tako razvija u odraslog embrija te kasnije kao fetus. Iako joj se veličina i proporcije mijenjaju tijekom različitih razdoblja života, maternica bez ploda se sastoji od trupa i vrata, podijeljenih sa relativnim suženjem. Maternica ima troslojnu stijenku sastavljenu od: unutarnjeg (vaskularnog i sekretornog) endometrija, koji podliježe cikličkim promjenama uslijed pripreme za implantaciju te ljuštenjem u slučaju kada do toga ne dođe; hormonski stimulirani miometrij od glatkog mišićja, koji proširuje cervikalni kanalić te izbacuje fetus tijekom porođaja; visceralni peritonej (perimetrium), koji prekriva veći dio svoda i trupa (osim nepokrivenog područja uz sam mokraćni mjehur) te se nastavlja bilateralno kao široki ligament (mesometrium). Maternica je normalno antevertirana i antefleksirana tako da joj težinu većinom preuzima mokraćni mjehur. Značajnu pasivnu potporu pružaju joj i transverzalni cervikalni ligamenti te aktivnu potpuru koju pružaju mišići dna zdjelice. Maternična arterija opskrbljuje maternicu te i posteljicu tijekom trudnoće. Krv iz maternice se odvodi u uterovaginalni venski pleksus a limfa do svih glavnih čvorova zdjelice, dok se dijelovi koji se pružaju niz oble ligamente odvode to površinskih ingvinalnih čvorova.
  22. justoneguy

    Lubanja

    Izvori: Marušić A., Anatomija čovjeka, Medicinska naklada, 2002. Moore K., Clinically Oriented Anatomy, Lippincott Williams & Wilkins, 2005. Križan Z., Pregled graðe glave, vrata i leða, Školska knjiga, 1978. Lubanja, cranium, je kostur glave. Niz kostiju tvori dva dijela lubanje, neurokranij i viscerokranij. Neurokranij, neurocranium, je koštani pokrov mozga i njegovih membranoznih prekrivača, moždanih ovojnica. Neurokranij ima kupolasti krov koji se naziva calvaria, te pod, kranijalnu bazu (detaljnije: basis cranii interna i basis cranii externa). U neurokraniju se također nalaze proksimalni dijelovi kranijalnih živaca i vaskulature mozga. Neurokranij se kod odraslih ljudi sastoji od sedam kostiju: četiri neparne kosti smještene duž središnje linije (čeona, klinasta i zatiljna kost) i dvije parne kosti (sljepoočna i tjemena.) Kosti koje tvore calvariu su primarno pločaste kosti (frontalna, temporalna i parijetalna), nastaju intramembranoznim okoštavanjem mezenhima glave nastalog od neuralnog grebena. Lubanja odraslog čovjeka. (A) Lubanja je u anatomskom položaju kada je donji rub orbitalne šupljine i superiorni sub vanjskog slušnog hodnika leže u istoj horizontalnoj orbitomeatalnoj ili Frankfortovoj ravnini, što je standardna kraniometrička referenca. Fossa temporalis je regija na lateralnoj površini lubanje superorono od zigomatičnog luka i inferiorno od temporalnih linija. (B) Neurokranij i viscerokranij su dva primarna funkcionalna dijela lubanje. (C ) Nepravilno oblikovana nepčana kost pridonosi stvaranju nosne šupljine, tvrdog nepca i manjeg dijela orbitalne šupljine. Leđna moždina nastavlja se od mozga kroz foramen magnum, veliki odvor na bazalnom dijelu ocipitalne kosti. (D) Foramen supraorbitalis, otvor iznad orbite, i foramen mentale leže približno u vertikalnoj liniji. Kosti od kojih je sastavljena baza lubanje su primarno nepravilne kosti s pojedinim ravnim dijelovima (sfenoidna i temporalna kost), a nastaju enhondralnim okoštavanjem hrskavice (hondrokranija) ili od više tipova okoštavanja. Etmoidna ili sitasta kost je nepravilna kost koja čini manji dio neurokranija, ali je primarno dio viscerokranija. Pločaste kosti i ravni dio pojedinih kostiju koje čine neurokranij su zakrivljene, s konveksnom vanjskom i konkavnom unutrašnjom površinom.
  23. justoneguy

    Lopatica

    Izvori: Marušić A., Anatomija čovjeka, Medicinska naklada, 2002. Moore K., Clinically Oriented Anatomy, Lippincott Williams & Wilkins, 2005. Lopatica, scapula, je trokutasta plosnata kost koja leži na posterolateralnom dijelu toraksa, u razini od 2. do 7. rebra. Konveksna stražnja površina lopatice, facies dorsalis, je jakim koštanim grebenom, spina scapulae, neravnomjerno podijeljena na manju gornju udubinu, fossa supraspinata, i mnogo veću donju udubinu, fossa infraspinata. Konkavna površina, facies costalis, lopatice oblikuje veliku subskapularnu udubinu, fossa subscapularis. Široke koštane površine triju udubina osiguravaju hvatišta za mišiće. Trokutast trup lopatice je tanak i proziran na dijelovima iznad i ispod grebena lopatice, no njezini rubovi, pogotovo lateralni, su nešto deblji. Greben se lateralno proširuje i završava širokom izbočinom, acromion, koja predstavlja najvišu točku ramena i uzglobljuje se s ključnom kosti. Greben i akromion služe kao poluga za mišiće koji su vezani za njih, pogotovo za m. tapezius. Desna lopatica, scapula. (A) Prikazane su koštane sastavnice zglobnih i posteriorne površine lopatice. (B) Scapula visi s ključne kosti, clavicule, povezana l. coracoclaviculare, preko kojeg se postiže ravnoteža između težine scapule, mišića koji se hvataju za nju, mišićne aktivnosti medijalno i težine slobodnog uda lateralno. (C ) Prikazani su rubovi i uglovi lopatice. S obzirom da je akromion lateralni nastavak lopatice, akromioklavikularni zglob je smješten lateralno od mase lopatice i vezanih mišića. Glenohumeralni (rameni) zglob, na kojem ti mišići djeluju, je skoro direktno ispod akromioklavikularnog zgloba; na taj način je lopatična masa u ravnoteži s masom slobodnog dijela gornjeg ekstremiteta, a suspendirajuća struktura (korakoklavikularni ligament) leži između te dvije mase. Superolateralno, lateralna površina lopatice ima zglobnu ploštinu, cavitas glenoidalis, koja služi za zglob s glavom humerusa u glenohumeralnom zglobu. Zglobna ploština je plitka, konkavna, ovalna udubina, usmjerena anterolateralno i lagano prema gore, i značajno je manja od glave humerusa, kojoj služi kao udubljenje. Kljunasti nastavak lopatice, processus coracoideus, nalazi se iznad zglobne ploštine i projicira se anterolateralno. Taj nastavak također po obliku, veličini i usmjerenju liči na savijen prst koji pokazuje prema ramenu, mjestu koje osigurava donju vezu za pasivno podupirući korakoklavikularni ligament. Lopatica ima medijalni, lateralni i gornji rub i gornji, lateralni i donji ugao. Kada je lopatica u anatomskom položaju, tanak medijalni rub nalazi se paralelno i otprilike 5 cm lateralno od processusa spinosusa torakalnih kralješaka, stoga se često naziva i vertebralni rub. Od donjeg ugla lateralni rub lopatice ide superolateralno prema vrhu aksile, stoga se često naziva i aksilarni rub. Lateralni rub je građen od debele trake kosti, što sprječava deformaciju tog dijela lopatice koji podnosi najveći pritisak. Lateralni rub završava u lateralnom uglu lopatice, najdebljem dijelu kosti. Zglobna ploština zauzima najveći dio tog ugla i s laterlanim uglom lopatce spojena je preko suženog vrata, collum scapulae. Gornji rub lopatice je kratak i tanak, a na lateralnom kraju ima mali urez, incisura scapulae. Urez je presvođen s lig. transversum scapulae, koji može i okoštati, pa tako nastaje otvor kuda prolaze živci i vena. Lopatica je sposobna za poprilične pokrete na torakalnom zidu i u fiziološkom skapulotorakalnom zglobu, osiguravajući bazu s koje gornji ekstremitet djeluje. Ti pokreti omogućuju ruci slobodno kretanje. Prijelomi lopatice Prijelomi lopatice su najčešće posljedica ozbiljne traume, koje se događaju u prometnim nesrećama na pješacima. Èesto su ti prijelomi popraćeni prijelomima rebara. Većina prijeloma zahtjeva malo terapije zato što je lopatica s obje strane prekrivena mišićima. Najčešće prijelomi uključuju izbijanje potkožnog akromiona. Sažetak Skapula tvori pokretnu osnovicu preko koje se slobodni gornji ekstremiteti pokreću. Ova trokutasta plosnata kost je zakrivljena prema prsnom zidu i osigurava velike površine i rubove za vezanje mišića. Ti mišići pomiču lopaticu u skapulotorakalnom zglobu i istežu prema proksimalnom dijelu humerusa, očuvajući na taj način cjelovitost pokreta u glenohumeralnom zglobu. Spina i akromion lopatice služe kao poluge; akromion omogućuje lopatici i mišićima da budu smješteni medijalno, nasuprot akromioklavikularnog i glenohumeralnog zgloba, i na taj način omogučavajući pokrete lateralno od njih. Korakoidni nastavak lopatice je mjesto na koje se veže korakoklavikularni ligament koji pasivno podupire gornje ekstremitete i mjesta na koje se vežu mišići (tetive).
  24. Izvori: Marušić A., Anatomija čovjeka, Medicinska naklada 2002. Moore K., Clinically Oriented Anatomy, Lippincott Williams & Wilkins, 2005. Križan Z., Pregled građe glave, vrata i leđa, Školska knjiga, 1978. Sabirno mjesto za limfu iz glave i vrata jesu lymphonodi cervicales profundi - limfni čvorovi glave i vrata, velika skupina dubokih vratnih čvorova koji su raspoređeni duž vene jugularis interne i bočno od nje u parafaringealnom prostoru, karotičnom trokutu i lateralnoj regiji vrata. Prije nego što do njih dospije, limfa iz regija glave i vrata mora proći kroz druge manje skupine limfnih čvorova, koje su smještene većinom uz graničnu liniju između glave i vrata. Odvodne žile svih tih skupina slijevaju se u duboke vratne čvorove. limfni sustav: Limfna drenaža glave i vrata. Prikazani su putevi površinske (A) i duboke (B) limfne drenaže. (C ) Limfni čvorovi, truncus jugularis i ductus thoracicus. Skupine limfnih čvorova glave i vrata su sljedeće: Lymphonodi occipitales, 2-3 po broju, nalaze se iznad gornje nuhalne linije, a dovodne limfne žile skupljaju limfu iz zatiljne regije i stražnje strane vrata. Lymphonodi retroauriculares (ili lymphonodi mastoidei), 2-3 po broju, leže iza uške, površno od mastoidnog nastavka, na mjestu hvatišta m. sternocleidomastoideusa. Primaju limfu sa stražnje strane ušne školjke, limfu bubnjića i srednjeg uha (cellulae mastoideae), te iz kože glave koja prekriva stražnji dio sljepoočnog područja. Lymphonodi parotidei, 6-16 čvorova, dijelimo ih na nodi parotidei superficiales i nodi parotidei profundi. Pri tome se nodi parotidei superficijalesnalaze na površini parodidne žljezde, a nodi parotidei profundi između režnjića parotidne žlijezde. Dakle: Nodi parotidei superficiales - primaju dovodne limfne žile iz lateralnog dijela vjeđe, spojnice, vanjskoga slušnog hodnika, korijena nosa, prednjeg dijela nosne sluznice, podušne žlijezde i preaurikularnih limfnih čvorova. Nodi parotidei profundi sastoje se od tri skupine limfnih čvorova: Nodi preauriculares - nalazi se između tragusa i podušne žlijezde, Nodi infraauriculares - ispod ušne školjke Nodi intraglandulares - smješteni u dubini podušne žlijezde. [*]Lymphonodi submandibulares, 3-6 čvorova, nalaze se uz submandibularnu žlijezdu u istoimenoj regiji, uz rub donje čeljusti. Primaju limfu iz jezika (veći dio limfe iz bočnih rubova), iz sublingvalnih i submandibularnih žlijezda, gingiva i zubi, sluznica i kože usana i obraza, vansjkog nosa i sluznica prednjeg dijela nosne šupljine, medijalnog dijela vjeđa i spojnice, kanala koji odvode suze iz konjunktivalne vreće u nos i medijalnog dijela čela.[*]Lymphonodi submentales, 2-3 čvora, nalaze se u središnjoj crti, između brade, jezične kosti i prednjih trbuha m. digastricusa. Primaju limfu iz vrška i prednjeg dijela jezika, donjih sjekutića i njihovih gingiva, te kože donje usne i brade.[*]Lymphonodi faciales nalaze se na stranama lica. Njima pripadaju: Nodus buccinatorius, Nodus nasolabialis, Nodus malaris, Nodus mandibularis. [*]Lymphonodi cervicales (colli) anteriores nalaze se uz grkljan i dušnik. Njih opet dijelimo u dvije skupine: Nodi superficiales (nodi jugulares anteriores), kako ime kaže, skupljaju limfu iz površinskih dijelova prednje strane vrata. Nodi profundi, skupljaju limfu iz odgovarajućih područja pojedinog čvora, jer ih opet dijelimo u nekoliko skupina: Nodi infrahyoidei Nodi thyreoidei Nodi paratracheales nalaze se u brazdi između dušnika i jednjaka duž n. laryngeusa recurensa. Nodi retropharyngeales skupljaju limfu iz stražnje ždrijelne stijenke, nosne sluznice i paranazalnih sinusa, nepca i nepčane tonzile, slušne tube i bubnjišta. [*]Lymphonodi cervicales (colli) laterales također se dijele na površinske i dubinske. Nodi superficiales smješteni su iznad donjeg dijela m.sternocleidomastoideusa i skupljaju limfu iz površnih dijelova lateralne strane vrata. Nodi profundi bit će nešto opširnije opisani, s obzirom na ranije spomenuti podatak da su sabirno mjesto limfe glave i vrata, ovdje spominjemo samo da se dijele u dvije podskupine: Nodi profundi superiores skupljaju limfu iz gornjih dubinskih dijelova vrata, Nodi profundi inferiores skupljaju limfu iz donjih dubinskih dijelova vrata. Donjoj skupini dubokih vratnih čvorova pripadaju i supraklavikularni limfni čvorovi, lnn. supraclaviculares, koji imaju veliku dijagnostičku važnost. Tumorske stanice koje uđu u limfne žire dospiju putem limfne cirkulacije do limfnih čvorova. Tamo se zaustavljaju i počinju rasti. Takvi se limfni čvorovi povećavaju zbog tumorskog rasta i prateće upalne reakcije. Tim, limfnim putem metastaziraju uglavnom karcinomi i melanomi, a perineuralno limfogeno širenje karakteristično je za karcinome prostate i gušterače. Tumori želudca i abdominalnih probavnih organa mogu ući u ductus thoracicus i iz tog voda doći do supraklavikularnih limfnih čvorova, gdje se torakalni vod ulijeva u venu cavu superior. Njemački patolog Rudolf Virchow opisao je ovaj oblik distalne limfogene metastaze kod pacijenta s karcinomom želuca, te se tako povećani limfni čvor naziva Virchowljev limfni čvor ili Virchowljeva žlijezda, koja je zbog navedenih razloga od ogromne dijagnostičke važnosti. Supraklavikularni limfni čvor nalazi se na lijevoj strani, sasvim medijalno u supraklavikularnoj grupi, lako se palpira. Sva limfa iz gore navedenih skupina limfnih čvorova glave i vrata drenira se u duboke vratne limfne čvorove. Dalje, duboki vratni limfni čvorovi primaju limfu izravno: iz jezika (svu limfu iz korijena jezika, a djelomično i iz bočnih rubova, prednjeg dijela jezika i vrha), iz nepca i nepčanih tonzila (u superiornu skupinu), djelomično iz ždrijela, sluznice stražnjeg dijela nosne šupljine i paranazalnih sinusa. Iz supraglotičnog dijela grkljana limfa dolazi izravno u duboke vratne čvorove gornje podskupine, a iz infraglotičnog dijela ždrijela dolazi lifma u gornju podskupinu, ali ne direktno, nego preko paralaringealnih i trahealnih čvorova (koji su dio dubokih anteriornih cervikalnih čvorova, baci opet pogled na listu). Štitna žlijezda također šalje limfu u duboke vratne čvorove izravno, ali i preko trahealnih čvorova. Glavna odvodna limfna žila dubokih vratnih čvorova, time i čitave odgovarajuće polovice glave i vrata naziva se truncus jugularis. Na lijevoj strani vrata taj limfni kanal odvodi limfu iz glave i vrata u glavnu limfnu žilu cijelog organizma, ductus thoracicus, ulijevajući se u njegov završni dio, prije nego što se ductus thoracicus ulije u lijevi angulus venosus (spoj vene jugularis interne i lijeve subklavikularne vene). Na desnoj strani vrata truncus jugularis se ulijeva u ductus lymphaticus dexter. S obzirom na to da karcinomi u regiji glave i vrata često metastaziraju u cervikalne limfne čvorove, limfni čvorovi vrata podijeljeni su u sedam razina. Nekoliko skupina limfnih čvorova, poput supraklavikularnih, parotidnih i čvorova u retrofaringealnom prostoru nisu uključeni u ovaj sustav. Razina I ispod miohioidnog mišića i iznad donjeg ruba hioidne (jezične) kosti, anteriorno posteriornom rubu submandibularnih žlijezda razina Ia: submentalni čvorovi - između anteriornih trbuha digastričnog mišića, razina Ib: submandibularni čvorovi - posterolateralno anteriornom trbuhu digastričnog mišića. Razina II jugulodigastrični čvorovi, od baze lubanje do donjeg ruba hioidne kosti, anteriorno posteriornom rubu sternokleidomastoidnog mišića, posteriorno posteriornom rubu submandibularnih žlijezda razina IIa: anteriorno, lateralno ili medijalno veni ili posteriorno unutrašnjoj jugularnoj veni te se od nje ne mogu odvojiti, razina IIb: posteriorno unutrašnjoj jugularnoj veni i imaju ravninu koja odvaja čvorove i venu. Razina III srednji jugularni čvorovi, donji rub hioidne kosti do donjeg ruba krikoidne hrskavice, anteriorno posteriornom rubu sternokleidomastoidnog mišića, lateralno medijalnom rubu zajedničke karotidne/unutrašnje karotidne arterije. Razina IV donji jugularni čvorovi, donji rub krikoidne hrskavice do razine klavikule, anteriorno i medijalno kosoj liniji koja se povuče kroz posteriorni rub sternokleidomastoidnog mišića i posterolaterlni rub anteriornog skalenskom mišića, lateralno medijalnom rubu zajedničke karotidne arterije. Razina V čvorovi posteriornih trokutova vrata (ocipitalni i supraklavikularni trokut) razina Va: superiorna polovica, posteriorno razinama II i III razina Vb: inferiorna polovica, posteriorno razini IV Razina VI prelaringealni / pretrahealni / delfijski čvorovi od inferiornog ruba hioidne kosti do manubriuma ispred razina III i IV Razina VII superiorni medijastinalni čvorovi između zajedničkih karotidnih arterija, ispod vrha manubrija.
  25. justoneguy

    Lijevi ventrikul

    Izvori: Marušić A., Anatomija čovjeka, Medicinska naklada, 2002. Moore K., Clinically Oriented Anatomy, Lippincott Williams & Wilkins, 2005. Lijevi ventrikul, ventriculus sinister, je duži i više stožastog oblika nego desni ventrikul, a na transverzalnom presjeku njegova šupljinja ima ovalni ili gotovo kružni oblik. Tvori mali dio sternokostalne i znatan dio dijafragmatske površine srca, i također tvori vrh apex srca. Njegove stijenke su oko tri puta deblje nego stijenke desnog ventrikula, jer je tlak krvi mnogo viši u sustavnoj nego u plućnoj cirkulaciju, stoga lijevi ventrikul obavlja i veći rad nego desni ventrikul. Unutrašnjost lijevog atrija i ventrikula. (A) Strukture unutrašnje površine lijevog atrija i ulazni mlaz lijevog ventrikula. (B) Prikazan je uzorak toga krvi kroz lijevu stranu srca. (C ) Srce na slikama (A) i (B) izrezano je vertikalno duž lijevog ruba i onda transverzalno kroz superiorni dio baze, između superiornih i inferiornih lijevih pulmonalnih vena. U unutrašnjosti lijevog ventrikula uočavamo: Otvore: Lijevi atrioventrikularni otvor, ostium atrioventriculare sinistrum Aortalni otvor Zalistke: Bikuspidalni ili mitralni Aortalni Trabeculae carneae Chordae tendineae Lijevi atrioventrikularni otvor (mitralni otvor) smješten je ispod i lijevo od aortalnog otvora. Malo je manji nego odgovarajući otvor na desnoj strani, te može primiti vrhove samo dva prsta. Okružen je gustim fibroznim prstenom, prekrivenim seroznom membranom srca, a čuva ga bikuspidalni ili mitralni zalistak. Kroz njega lijevi atrij pušta oksigeniranu krv koju je primio kroz pulmonalne vene u lijevi ventrikul. Aortalni otvor je okrugao, smješten ispred i desno od atrioventrikularnog otvora, od kojeg je odvojen anteriornim listićem bikuspidalnog zalistka. Njegov otvor čuvaju aortalni semilunarni zalisci. Dio ventrikula odmah ispred aortalnog otvora zove se aortalni vestibulum, i načinjen je od fibroznog umjesto mišićnog zida. To je superoanteriorni, izlazni dio ventrikula, koji zapravo vodi do aortalnog otvora kroz koji se krv izbacuje u sustavnu cirkulaciju. Bikuspidalni ili mitralni zalistak, valvula bicuspidalis, polazi s fibroznog prstena lijevog atrioventrikularnog otvora na isti način kao trikuspidalni zalistak na desnoj strani srca. Sastoji se od triju trokutastih listića koje tvore duplikature serozne membrane, ojačane fibroznim tkivom, a sadrže i nekoliko mišićnih vlakana. Listići su nejednake veličine, i veći su, deblji i jači nego listići trikuspidalnog zalistka. Veći listić je smješten ispred i desno, između atrioventrikularnog i aortalnog otvora, te je poznat kao anteriorni ili aortalni listić; manji ili posteriorni listić smješten je iza i lijevo od otvora. Dva manja listića se obično mogu naći u kutovima gdje se spajaju dva veća listića. Na listiće bikuspidalnog zalistka hvataju se chordae tendineae, koje se hvataju na sličan način kao na desnoj strani, ali su deblji, jači i malobrojniji. Aortalnih polumjesečastih zalistaka ima tri, i okručeni su otvorom aorte; da su smještena anteriorno (lijevi i desni) i jedan posteriorno. Strukturno i po načinu hvatanja za fibrozni prsten slični su pulmonalnim polumjesečastim zaliscima, ali su veći, deblji i jači. Lunulae su izraženije, a noduli Arantii deblji i prominentniji. Nasuprot zaliscima aorta ima lagana proširenja, aortalne sinuse (Valsalva sinusi), koji su veći nego oni na polazištu pulmonalne arterije. Postoje tri vrste trabeculaea carnea, kao i na desnoj strani, ali su brojnije i gušće, pogotovo na vrhu, i na posteriornom zidu ventrikula. Dva su papilarna mišića, jedan je povezan s anteriornim, a drugi s posteriornim zidom; veliki su i završavaju zaokruženim rubovima s kojih polaze chordae tendineae. Chordeae tendineae sa svakog papilarnog mišića povezane su s oba listića bikuspidalnog zalistka. Ventrikularni septum ili interventrikularni septum, septum ventriculorum seu septum interventriculare, usmjeren je ukoso, udesno i prema natrag, i savijen je s konveksitetom prema desnom ventrikulu: rubovi mu odgovaraju anteriornom i posteriornom sulcusu longitudinalisu. Veći dio septuma je debeo i mišićni te čini muskularni ventrikularni septum, ali njegov gornji i posteriorni dio, koji razdvaja aortalni vestibulum od nižeg dijela desnog atrija i gornjeg dijela desnog ventrikula je tanak i fibrozan, te se naziva membranozni ventrikularni septum. Može postojati abnormalna komunikacija između ventrikula u ovom dijelu septuma zbog defektivnog razvoja membranoznog septuma. Ventrikularni septalni defekti Membranozni dio interventrikulranog septuma razvija se odvojeno od mišićnog dijela i ima kompleksno embriološko porijeklo. Posljedično, to mjesto je česta lokacija ventrikularnih septalnih defekata (VDS), iako se defekti često pojavljuju i u muskularnom dijelu. Ventrikularni septalni defekti prvi su na lasti učestalosti srčanih defekata. Izolirani VSD-i čine otprilike 25% svih oblika kongenitalnih srčanih bolesti. Veličina defekata varira od 1 do 25 milimetara. VSD-i stvaraju takozvani lijevo-desni shunt krvi kroz defekt. Veliki shunt povećava pulmonalni protok krvi, što pak uzrokuje teške pulmonalne bolesti (hipertenziju, ili povećani krvni tlak) i može urzokovati zatajenje srca. Mnogo manje učestali VSD-i muskularnog dijela septuma često se spontano zatvaraju tijekom djetinjstva. Glavni članak: Srce Vidi još: Desni atrij Desni ventrikul Lijevi atrij
×
×
  • Create New...

Important Information

Terms of Use We have placed cookies on your device to help make this website better. You can adjust your cookie settings, otherwise we'll assume you're okay to continue.