Jump to content

Search the Community

Showing results for tags 'fiziologija'.



More search options

  • Search By Tags

    Type tags separated by commas.
  • Search By Author

Content Type


Categories

  • Anatomija
    • PITANJA ZA USMENI ISPIT
  • Farmakologija
  • Interna medicina
  • Propedeutika
  • Elektrokardiogram
  • Neurologija

Forums

  • Perpetuum Lab
    • Obavijesti, informacije i pravila
    • Predstavljanje
    • MEF Zagreb
    • MF Rijeka
    • MF Osijek
    • MEF Split
    • MF Novi Sad
    • Oglasnik
  • Downloads
    • Pretklinički predmeti
    • Klinički predmeti
    • Štamparovski predmeti uhljebi
  • Savjeti, rasprave i informacije
  • Državna matura i upisi na medicinski fakultet
    • Skripte, knjige, materijali
    • Informacije o maturi i medicinskim fakultetima

Find results in...

Find results that contain...


Date Created

  • Start

    End


Last Updated

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


About Me

Found 11 results

  1. Vodič nisam ja pisao, našao sam ga na staroj verziji stranice... Najljepši, najzanimljiviji, najduži i vjerojatno najteži predmet na drugoj godini. S pomalo creepy katedrom. Sluša se usporedno sa histologijom, s kojom ima neke dodirne točke. Sve se najvećim dijelom odvija u glavnoj zgradi fakulteta, starom dijelu - tamo kad idete od Radića prema glavnoj zgradi, ulaz preko puta histe, pa idete na drugi kat, iznad kemije. Svaki seminar traje tri školska sata, s tim da možete očekivati barem jednu pauzu. Od dvadesetak minuta. Vježbe traju znatno duže, nekad čak i 6 školskih sati, ali – ovisno o tome tko vodi vježbu – ista može završiti i puno ranije, kad sve odradite. Morate dolaziti u kuti na njih. Dnevno u pravilu imate samo jedan seminar, ponekad samo jednu vježbu, a vrlo rijetko i seminar, i vježbu. Ispitno gradivo ne obuhvaća cijelu knjigu. Preskače se cijeli živčani sustav i sva poglavlja koja se tiču patologije. Ostalo što se ne mora učiti, ili se uči vrlo malo, potražite u planu i programu.Međutim, isto tako se niti sva poglavlja ne će obraditi na seminarima, već će biti spomenuta samo na predavanjima. To su naravno sva ona koja ne morate spremiti za seminare, ali su ipak dio ispitnog gradiva. Dobro pogledajte koja su to. Kako učiti Fiziologija je predmet koji najbolje odgovara onome kako bi se svaki bitni predmet na medicini trebao učiti – puno, redovito i sa razumijevanjem. Posebnu pažnju treba obratiti na zadnji uvjet, jer bolje proći Guytona 2 puta, ali kvalitetetno, nego ga 7 puta pročitati. Uputno je proučiti slike, dijagrame, grafove, krivulje, što li već, jer se tada lakše razumije i napisano gradivo, a poneka pitanja koja dođu na pismenom se najizravnije tiču upravo slikovnih prikaza. I ne, nije to elektronsko mikroskopski prikaz stanice debelog crijeva u čijem opisu stoji da se vide prošireni međustanični spojevi (a u zagradi da je to karakteristika stanica koje olakšano absorbiraju vodu) – ovo je pitanje na pismenom(!), već slike koje i bez teksta stvarno vrijede 1000 riječi. Slovi da je za 2 iz fiziologije dovoljno proći Runichouevu skriptu. Proći pitanja iz zbirke prof. Marušića i suradnika nije loše – ne očekujete da će ih se više od 5 sličnih ponoviti na vašem pismenom – ali da steknete uvid u to kakva pitanja možete dobiti i usmjerite učenje u pravom smijeru. Ovdje još samo treba naglasiti da srčani tonovi vrlo često dolaze na pismenom, budu i po 4 pitanja iz istih. Tako da i to obavezno prođite. Ispit Pismeni ispit možete položiti preko triju kolokvija: F1, F2 i F3. Svaki kolokvij sastoji se od 60 pitanja (a time i nosi 60 bodova), a za prolaz je potrebno 31 (nisam siguran, moram provjeriti). Prvi kolokvij se odnosi na staničnu membranu i potencijal, kao i na krvožilni sustav. Drugi kolokvij se bavi odjeljcima tjelesnih tekućina, mokraćnim sustavom te fiziologijom ronjenja i letenja, dok se zadnji odnosi na sve ostalo. Ako padnete koji od kolokvija, onda na pismenom ispitu pišete samo to gradivo, ne morate izova pisati kolokvije koje ste položili. Ocjenu možete malko podići skupljanjem plusića. Plusić dobijete tako što ste aktivni na seminaru ili vježbi. Zadovoljite li osnovni uvjet, dobit ćete ih kod svakog predavača osim docenta Žiška. On u tome ne vidi nikakav smisao. Tri sakupljena plusića znače 1 dodatni bod na prvom izlasku na ispit. Kasnije više ne vrijede. Jednako pravilo kao i na uvodu u znanstveni rad. Međutim, postoje glasine da se taj sustav ukida ove godine. Usmeni ispit je sada obvezan, prije nije bio, mogli ste izaći na njega samo ako ste htjeli višu ocjenu. To je zapravo najveća glupost ovog predmeta - bez usmenog ispita su bili bliže modernom svijetu, i onda ga opet uvedu. Zašto, boga pitaj. Literatura Vječni Guyton, crveni, žuti, plavi, zeleni, ljubičasti – boja korica – svejedno je. Noviji su ljepši, ali nemaju nekih bitnih promjena koje vas sprečavaju da koristite stariji. Guyton je pisan opširno, tako da ga nije teško čitati. Ako ga svsentyte dobro, imat ćete puno manje problema na patofiziologiji. Možda je uputno probati učiti paralelno histologiju i fiziologiju za neka veća područja. Imunologija S ovim predmetom se stanje mijenja svake godine. Jedne godine ga možete prenijeti u treću, druge ne možete… Postoji udžbenik, ne isplati ga se kupovati. Nije mi ostao u pamćenju kao nešto teško, knjigu mi je svejedno bilo potrebno pročitati dva puta, ne s osobitim naporom. Ono što sad znam jest da mi je naučeno bilo osobito korisno na patofiziologiji, a djelomice i na patologiji. Ispit dosad bio obavezni pismeni od 40 pitanja (22 za prolaz) i neobavezni (ako na pismenom dobijete 4 ili 5) usmeni, možda ostane tako.
  2. Fiziologija-pitanja.pdf Kolokvij fiziologija F3.pdf
  3. PATOLOGIJA: Priručnik za pripremu ispita, kopija, spiralni uvez (podcrtano prvih par poglavlja, očuvan)- 30kn Skripta P2 (215. str., minimalno podcrtana, očuvana)- 10kn PATOFIZIOLOGIJA: Zadatci za problemske seminare, knjiga druga, original, nepodcrtano-100kn Patofiziologija 7. izdanje, knjiga prva, original, očuvana, nepodcrtana- 200kn Skripta 2017/2018 u 5 dijelova po skupinama pitanja, gotovo nepodcrtana- 50kn FIZIOLOGIJA: Zbirka test pitanja iz fiziologije i imunologije (Grčević, Marušić), original, očuvana- 50kn Uz nešto iz patofize, poklanjam riješenu radnu. Zainteresirani se mogu javiti u inbox.
  4. F1 - 107 str. F2 - 20 str. F3 - 152 str. Fiziologija1.pdf FIZIOLOGIJA 2.pdf Fiziologija3.pdf
  5. klink1

    Hipofiza

    Hipofiza (lat. hypophysis, glandula pituitaria) je endokrina žlijezda veličine zrna graška i težine 0.5 grama (dimenzija oko 10x13x6 mm). Izgleda kao izbočina hipotalamusa na bazi mozga, smještena u koštanoj šupljini (sella turcica - “tursko sedlo”) koju pravi sfenoidna kost i prekrivena je naborom tvrde moždane ovojnice (diaphragma sellae). Zbog različitih funkcija, hipofizu možemo podijeliti u dva dijela: posteriorni dio neurohipofizu i anteriorni dio adenohipofizu. Razlog tomu možemo uočiti u embrionalnom razvoju hipofize - adenohipofiza se razvija iz oralnog ektoderma, a posteriorna hipofiza potječe iz mozga u razvoju. Neurohipofiza se razvija kao pupoljak koji raste s poda diencefalona i kaudalno je kao držak (infundibulum) još uvijek pričvršćena za mozak. Oralna komponenta raste kao izbočenje ektoderma krova primitivnih usta prema kranijumu, tvoreći strukturu koja se naziva Rathkeova vreća. Kasnije, baza ove vreće se steže i odvaja adenohipofizu od farinksa. Rezultat je anatomski jedna žlijezda s dvije u potpunosti različite funkcije. Neurohipofiza zadržava obilježja neuralnog tkiva iz kojeg se razvija i sastoji se od velikog dijela - pars nervosa, i manjeg infundibuluma pričvršćenog za hipotalamus. Adenohipofiza, porijekla oralnog ektoderma, ima tri dijela: pars distalis (anteriorni režanj), pars tuberalis koji se omata oko infundibuluma, te tanki pars intermedia. Hipofiza svoju krvnu opskrbu dobiva od dviju skupina krvnih žila koje potječu od unutrašnje karotidne arterije. Gornja hipofizna arterija (a. hypophysialis superior) prokrvljuje pars tuberalis, infundibulum i eminentiu medianu hipotalamusa. Donja hipofizna arterija (a. hypophysialis inferior) prokrvljuje neurohipofizu. Gornja hipofizna arterija tvori primarnu kapilarnu mrežu koja prokrvljuje infundibulum i eminentiu medianu. Te kapilare se pridružuju venulama koje se opet granaju kao veća sekundarna kapilarne mreža adenohipofize. Kapilare obiju mreža su fenestrirane i ukupno gledajući tvore hipotalamo-hipofizni portalni sistem koji prenosi neuropeptide iz eminentiae medianae u adenohipofizu gdje ili stimuliraju ili inhibiraju otpuštanje hormona iz endokrinih stanica. Neurohipofiza Neurohipofiza je uglavnom sastavljena od završetaka aksona čija su tijela uglavnom smještena u supraoptičkoj i paraventrikularnoj jezgri hipotalamusa. Tih aksona je oko 100 000 i nisu mijelizirani. U posteriornoj hipofizi prisutne su i glijalne stanice nazvane pituiciti - sliče astrocitima i zapravo su najobilniji tip stanica u neurohipofizi. Aksoni sadržavaju i otpuštaju neurohipofizne hormone oksitocin i vazopresin (antidiuretski hormon, ADH) u neurohipofizne kapilare, kuda oni odlaze u sustavnu cirkulaciju. Stoga se histološki u posteriornoj hipofizi vide neurosekretorna tjelešca nazvana Herringova tjelešca (corpusculum neurosecretorium) - zavšetci aksona koji sadrže privremeno pohranjenje hormone. U zaključku, Herringova tjelešca sadržavaju i antidiuretski hormon i oksitocin, no oni nikad nisu u istom Herringovom tjelešcu. Aksoni iz supraoptičke jezgre luče ADH, a oni iz paraventrikularne jezgre oksitocin. Oksitocin igra važnu ulogu u seksualnoj reprodukciji, osobito tijekom i nakon poroda. Njegovo lučenje stimulirano je rastezanjem cerviksa i maternice tijekom porođaja, što olakšava porođaj, a luči se i nakon stimulacije bradavica dojke čime se potiče izbacivanje mlijeka - oboje mehanizmom pozitivne povratne sprege. Antidiuretski hormon ili vazopresin ima dvije uloge: primarna je zadržavanje vode u tijelu, a sekundarna konstrikcija krvnih žila. ADH regulira retenciju vode djelujući na povećanje resorpcije vode u sabirnim tubulima nefrona bubrega. Nedovoljna sekrecija ADH uzrokuje diabetes insipidus, a pretjerana sekrecija ADH sindrom neprikladnog lučenja antidiuretskog hormona (SIADH). Adenohipofiza Pars distalis Pars distalis čini 75% adenohipofize i prekriven je tankom vezivnom kapsulom. Glavna sastavnica su tračci epitelnih stanica isprepleteni fenestriranim kapilarama. Prisutni su i fibroblasti koji proizvode retikularna vlakna koja podupiru tračke stanica koje luče hormone. Uobičajene metode bojanja upućuju na postojanje dviju skupina stanica u parsu distalisu: kromofilne i kromofobne stanice. Kromofilne stanice su sekretorne stanice u kojima su hormoni pohranjeni u citoplazmatskim granulama. Također se dijele na bazofilne i acidofilne stanice prema afinitetu za kisele ili bazične boje. U acidofilne stanice spadaju somatotropne i mamotropne stanice, dok su bazofilne stanice gonadotropne, kortikotropne i tireotropne. Somatotropne stanice tipično čine oko pola svih stanica pars distalisa, a najmalobrojnije su tireotropne stanice. Kromofobne stanice se slabo boje, imaju malo ili uopće nemaju sekretornih granula - to je heterogena skupina stanica koja uključuje i matične stanice, nediferencirane stanice, te degranulirane stanice. Svaka granularna stanica proizvodi samo jednu vrstu hormona, osim gonadotropnih stanica koje proizvode dva proteina, te kortikotropnih stanica u kojima se veliki genski produkt proopiomelanokortin (POMC) cijepa posttranslacijski u manje peptidne hormone - adrenokortikotropni hormon (ACTH) i beta-lipotropin (β-LPH). Hormoni koje proizvodi pars distalis imaju široki raspon aktivnosti - reguliraju gotovo sve druge endokrine žlijezde, sekreciju mlijeka, aktivnost melanocita, te metaboličku aktivnost mišića, kosti i masnog tkiva. Pars tuberalis Pars tuberalis je regija adenohipofize ljevkastog oblika, okružuje infundibulum neurohipofize. Većina stanica parsa tuberalisa su bazofilne gonadotropne stanice koje luče hormon koji stimulira folikule (FSH) i luteinizirajući hormon (LH). Pars intermedia Pars intermedia je tanka zona bazofilnih stanica između parsa distalisa i parsa nervosa neurohipofize, u kojoj se često nalaze bazofili. Pars intermedia se razvija iz dorzalnog zida hipofizne vreće i obično sadrži koloidnom tekućinom ispunjenu cistu koja predstavlja ostatke Rhatkeove vreće. Tijekom fetalnog života parenhimne stanice ove regije, kao i kortikotropne stanice parsa distalisa, izražavaju POMC. No, u ovim stanicama se POMC drugim tipovima proteaza cijepa u različite manje peptidne hormone, uključujući dva oblika hormona koji stimulira melanocite (MSH), γ-LPH i β-endorfin. MSH povećava melanocitnu aktivnost te se stoga stanice pars intermedia često nazivaju melanotropnim stanicama, iako je njihova fiziološka uloga još nesigurna. Kontrola sekrecije iz adenohipofize Aktivnost stanica anteriorne hipofize kontroliraju prvenstveno peptidni hormoni koje proizvode specijalizirani neuroni određenih hipotalamičkih jezgara, smješteni u njihovim aksonima koji teku do eminentiae medianae. Većina ovih hormona su stimulacijski hormoni - otpuštaju se kapilarnu mrežu i tako prenose do parsa distalisa. Dva hormona inhibiraju otpuštanje iz specifičnih stanica parsa distalisa (vidi tablicu). S obzirom na položaj hipotalamusa i njegove ulazne veze is ostatka tijela i mozga, ovim putem on može utjecati brzo na hipofizu i time funkciju mnogih drugih organa i tkiva. Drugi mehanizam kontrole lučenja iz anteriorne hipofize je negativna povratna sprega hormonima ciljnih organa. Primjerice, neki stimulus (npr. niska tjelesna temperatura) tjera hipotalamus na lučenje hormona koji otpušta tireotropin (TRH) koji djeluje na adenohipofizu. Adenohipofiza otpušta hormon koji stimulira štitnjaču (TSH). TSH stimulira folikularne stanice koje otpuštaju tireoidni hormon (TH), koji pak potiče metaboličku aktivnost u ostatku tijela, smanjuje djelovanje TRH na tireotropne stanice, osim što i indirektno (povećanjem temperature) smanjuje otpuštanje TRH. Nedovoljno lučenje hormona adenohipofize naziva se hipopituitarizam.
  6. Popis se nalazi u prilogu POPIS_PITANJA_ZA_USMENI_ISPIT_IZ_FIZIOLOGIJE.pdf
  7. Preuzeto sa starog Perpetuuma. Članak napisao @Runichoue Primarna svrha mozga je steći, koordinirati i širiti informacije o tijelu i svojoj okolini. Za izvođenje ovog zadatka, neuroni su razvili sofisticirane mehanizme za proizvodnju električnih i kemijskih signala. Signalne funkcije neurona temelje se na promjenama membranskog potencijala. Kretanje iona kroz membranu Kada su dvije smjese iona razdvojene polupropusnom membranom doći će do izjednačavanja koncentracije ovisno o propusnosti membrane za pojedini ion. Ako s jedne strane imamo jedan nepropusni organski iona, raspodjela propusnih iona neće biti jednaka s obje strane ( Donnanov efekt ). Ako u otopimo KCl u dvije otopine odvojene polupropusnom membranom, koncentracija KCl ( zbog kemijskog potencijala ) i kalijevih i kloridnih iona (zbog električne neutralnosti )s obje strane biti će jednaka. Zatim u jedan odjeljak dodamo organskog nepropusnog iona A- i jednake količine K iona. Dolazi do difuzije K iona niz gradijent zajedno sa Cl ionima sve do izjednačavanja tj. do postizanja ravnoteže: U odjeljku sa većom koncentracijom elektrolita dolazi do povlačenja vode u taj odjeljak. što uzrokuje povećanje tlaka ( hidrostatski ili osmotski ), koji dovodi do bubrenja ili pucanja stanice ( stanica izbacuje Na ione trošeći metaboličku energiju ). Kemijska sila uzrokuje difundiranje neke tvari iz područja veće u područje manje koncentracije, a takvo kretanje se definira s obzirom na brzinu kretanja i količinu rada. Rad potreban da se suprotstavi sili koja vuče ione kroz membranu definira se kao: Kada K ion prolazi kroz membranu iz stanicu, Cl ion ulazi u stanicu, pri čemu se javlja sila koja teži vratiti K ion u stanicu jer se ta dva iona privlače, a rad potreban za savsentynje te električne sile definira se kao: Prva i druga jednadžba se može izjednačiti kada su te dvije sile u ravnoteži: Modeli i metode mjerenja akcijskog potencijala Bernstein je pretpostavio da je potencijal mirujuće membrane neurona jednak ravnotežnom potencijalu K iona tj. -75 mV ( prvi puta stvarno izmjeren na divovskom aksonu lignje – 1mm ), no stvarni potencijal neurona je -60 mV, koji ovisi i o kretnjama drugih iona. Ako bi membrana bila samo propusna za Na iona, tada bi njezin potencijal prema Nernstovoj jednadžbi bio +55 mV. U mirujućoj membrani neurona nema neto protoka kloridnih iona i membrane sadrže Cl-crpke koje aktivno izbacuju ione van. Kada je membrana propusna za više iona, potencijal ovisi o koncentraciji i propusnosti membrane za te ione. Širenje impulsa kroz neurone ima tzv. kabelska svojstva. Citoplazma i izvanstanična tekućina su dobri vodiči, dok su lipidni dvosloj i mijelin izolatori. L. Kelvin je opisao širenje signala duž transatlantskog telegrafskog kabela i uočio ovisnost širenja impulsa može opisati s četiri pasivne električne komponente, a to su mali otpor su srži žice i oceanu, veliki otpor u izolacijskom ovoju kabela i kapacitetom izolacijske ovojnice. L. Hermann je primijenio ista svojstva na membrani aksona: Rm ( otpor membrane, mjera za sposobnost membrane da se suprotstavlja protjecanju struje, a recipročna vrijednost je G tj. vodljivost membrane ), Cm ( kapacitet membrane ), re ( otpor vanjskog medija i ri ( otpor unutarnjeg medija – aksoplazma ). Ta svojstva su pasivna i ne mijenjaju se tokom ispitivanja, za razliku od aktivnih ( akcijski potencijal, sinaptički potencijal, ispravljanje ) svojstava i odgovori membrane, koji su uvjetovani promjenama membranskog otpora. U modelu ekvivalentnog električnog kruga su sva bitna svojstva neurona prikazana elektrinim krugom. vodič/otpor – predstavlja ionski kanal izvor el.sile – također predstavlja ionske kanale jer pridonose stvaranju razlike potencijala kroz membranu ( ionski kanal – otpornik serijski spojen sa izvorom tj. baterijom) Otvaranjem ionskih kanala vodljivost se povećava. Ukupna ionska vodljivost membrane G = gk + gNa + gCk ( ukupna ionska struja ) Vodljivost aksoplazme i izvanstanične tekućine prikazujemo kao serijski spojene otpornike s malim otporom Lipidni dvosloj ima ulogu kondenzatora ( kapacitet ) Pasivna svojstva prikazujemo ubacujući mikroelektrodom male količine depolarizirajuće i hiperpoolarizirajuće struje ( pravokutni strujni udari ). i tako možemo odrediti odnos struje i napona stanice, te dobiti uvid u linearnost otpora ( linearan = pasivan ). Ne-ekscitabilne stanice i neki neuroni imaju linearan otpor, ali kod većine neurona otpor nije posve pasivan. Otpor struje u jednom smjeru nije jednak otporu struje u drugom smjeru à ispravljanje/ rektifikacija: odgođeno ispravljanje – do te pojave dolazi kada je membrana depolarizirana u odnosu na mirujuću membranu ( smanjen otpor struji prema van ). Što je veća depolarizacija, odgođeno ispravljanje je izraženije, a većina neurona pokazuje ispravljanje kod vrijednosti koje su blizu praga podražaja, dok neki neuroni već pri malim depolarizacijama. anomalno ispravljanje – događa se u suprotnom smjeru od odgođenog ispravljanja kada je membrana hiperopolarizirana u odnosu na mirujuću ( smanjen otpor struji prema unutra ). Membranski kapacitet Lipidni dvosloj djeluje kao kondenzator i zbog njega postoji određeni kapacitet membrane. Dvosloj je izolator (ne savršeni zbog ionskih kanala ) koji razdvaja naboje, a unutarnji sloj kationa i vanjski sloj aniona su dva pločasta vodiča na kojima je pohranjen naboj. Kondenzator ne koči promjenu napona , ali usporava početak i završetak tog procesa. Kada udar konstantne struje izaziva promjenu membranskog potencijala, razmjerna količina naboja (aniona i kationa) se nakuplja na vanjskoj i unutarnjoj površini membrane: Povećanjem površine kapacitet raste, ali povećanjem debljine kapacitet se smanjuje. ( standardna debljina = 1 cm2 ). Struja može promijeniti membranski potencijal tek nakon što promjeni naboj membranskog kondenzatora (najprije struja ide kroz kondenzator, ne teče kroz njega nego samo postepeno mijenja njegov napon i počinje prolaziti otporima tj. ionskim kanalima ). Struja koja mijenja napon kondenzatora je kapacitativna ( IC, razmjerna brzini promjene količine naboja ), a struja koja ide otporima je rezistivna ili ionska struja ( IR ), a podložna je Ohmovom zakonu ( R=U/I ). Pasivna svojstva mogu se još definirati vremenskom i prostornom konstantom: Vremenska konstanta predstavlja brzinu promjene membranskog potencijala s jedne na drugu razinu ( vrijeme potrebna da udar konst. struje nabije membranski kapacitet na 63% konačne vrijednosti tj. 1 – 1/e ili smanji na 37% početne vrijednosti tj. 1/e ) ). Prostorna konstanta predstavlja način smanjivanja promjene membranskog potencijala s obzirom na udaljavanje od mjesta nastanka ( smanjivanje za 63% od prethodne vrijednosti za svaku jedinicu duljine jer putem jedan dio struje ˝curi˝van, a otpor aksoplazme postaje značajan čimbenik ). Stvaranje i vođenje akcijskog potencijala Živčani impuls je zasebna električna pojava. Srž aksona je negativna u odnosu na izvanstaničnu tekućinu, a elektrotoničko vođenje ( stimuliranje aksona katodom uzrokuje nastanak depolarizirajućeg vala koji slabi s udaljenošću ) je jedno od temeljnih pasivnih obilježja. Živčani impuls uzrokovan je nekim posebnim svojstvima živčanog tkiva, vezanim uz njegovu spontanu aktivnost ( aktivna svojstva ), a struje koje izazivaju ta svojstva à akcijska struja. Električni zapis živčanog impulsa nazvan je akcijski potencijal. Živčani impuls je val depolarizacije što nastaje u aksonskom brežuljku i duž aksona putuje konstantnom brzinom i amplitudom (bez opadanja - nedekrementno vođenje) sve do presinaptičkih završetaka aksona. Ekscitabilnost je obrnuto razmjerna pragu - što je prag niži, ekscitabilnost je veća i obrnuto. Nakon prestanka strujnog podražaja depolarizacija se ne prekida automatski, nego traje još neko vrijeme, a za to razdoblje ekscitabilnost je povećana, a prag snižen. Tehnikom uvjetovanja-provjeravanja možemo izmjeriti opseg tog intervala. Prvi podražaj je podražaj uvjetovanja, a drugi podražaj provjere ( condiotion and test shock). Ako drugi podražaj uslijedi dovoljno brzo nakon prvog može izazvati akcijski potencijal jer se njegov učinak depolarizacije zbraja sa zaostalom depolarizacijom prvog podražaja. Smanjivanje ekscitabilnosti tokom konstantnog protjecanja struje je akomodacija ( ekscitabilnost se na početku protjecanja, a zatim smanjuje ). Nakon prestanka struje potencijal pada ispod nule à postkatodna depresija. Slabi udari (hiperpolarizirajuće) struje prema unutra proizvode malu hiperpolarizaciju, što se smanjuje s udaljenošću (duž aksona) od mjesta podraživanja. Slabi udari (depolarizirajuće) struje prema van proizvode malu depolarizaciju, što se također smanjuje s udaljenošću. Te male lokalne promjene membranskog potencijala su elektrotonički potencijali, a njihovo kretanje duž membrane je elektrotoničko vođenje ( izazivaju pasivna svojstva ). Ako primijenimo snažnije udare (depolarizirajućom) strujom prema van i time dosegnemo kritični prag depolarizacije, pojavi se iznenadni ("eksplozivni"), veliki, kratkotrajni (1-10 msec) i aktivni odgovor membrane - akcijski potencijal ili šiljak. Prag je vrijednost membranskog potencijala pri kojoj opisana pojava nastaje. Akcijski potencijal nastaje "sve-ili-ništa" načinom: supraliminalni podražaji ne uzrokuju povećanje amplitude akcijskog potencijala niti promjene njegovog oblika. Dva dodatna bitna svojstva akcijskog potencijala : on u svom uzlaznom kraku ili "fazi uzdizanja" ne samo da dokida potencijal mirujuće membrane (smanjivši ga od -60 mV na 0 mV) nego ga zakratko i obrne (na +55 mV). Taj obrat potencijala od 0 do +55 mV je prebačaj. U fazi silaženje tj. u silaznom kraku on se ne vrača odmah na početnu vrijednost, nego dolazi do podbačaja ( 165mV ili -70mV ). Dakle, šest bitnih obilježja akcijskog potencijala su: postojanje praga, sve-ili-ništa reakcija, prebačaj, podbačaj, konstantna brzina i konstantni intenzitet (amplituda). Akcijski potencijal ima konstantu amplitudu i energija se ne dobiva podražajem, nego se oslobađa duž čitavog aksona. Akcijski potencijal, neovisno o jakosti prvobitnog podražaja, uvijek doseže odmah maksimalnu jakost i brzinu i to uvijek istu vrijednost, osim u nekim drugim okolnostima (metabolički poremećaji ). Podražaj koji dospijeva do neurona, s obzirom na njegov intenzitet, može biti subliminalan ( ispod praga ), liminalan ( jednak pragu ) i supraliminalan ( iznad praga ). Mjerenjima na aksonu lignje utvrđeno je da se tokom akcijskog potencijala membranski otpor privremeno smanji do 40 puta., dok membranski kapacitet samo 2%. naglo smanjivanje otpora započinje na mjestu ugiba (infleksije) uzlaznog kraka akcijskog potencijala, to jest u času kad se membrana počinje spontano depolarizirati (javlja se struja prema unutra). Naime, prije toga membranski se potencijal smanjivao pod utjecajem stimulacijske struje (struja prema van) što je zapravo kapacitivna struja (Ic ), a tek u toj točci (kad se počne javljati struja prema unutra) počinje prevsentyvati ionska struja (IR ). Akcijski potencijal je posljedica ciklusa individualnih primjena propusnosti membrane za Na i K ione. Bitnu ulogu ima koncentracija Na iona u izvanstaničnoj tekućini, koja ako se smanji na 20% od normalne vrijednosti prekine impuls. Mala koncentracija Na iona u stanici i velika izvan nje stvaraju jaki gradijent Na iona prema unutra i time bi nastao napon od +55mV ( kada bi membrana bila propusna samo za Na ione ). Smanjivanje koncentracije Na iona u izvanstaničnoj tekućini dovodi do toka da akcijski potencijal postaje manje strm i sporije se šire Mehanizmi ekscitabilnosti što uzrokuju protjecanje struje kroz membranu izravno ovise o membranskom potencijalu i na tom se svojstvu temelji Hodgkinov ciklus pozitivne povratne sprege (eksplozivnog i samoobnavljajućeg nastanka akcijskog potencijala nakon dosezanja praga depolarizacije): smanjenje membranskog potencijala (depolarizacija) uzrokuje povećanje permeabilnosti i utjecanje struje u stanicu. To uzrokuje daljnju depolarizaciju i daljnje povećanje propusnosti s još većim utjecanjem struje u stanicu. Za proučavanje kinetike ionskih struja prijeko je potrebno prekinuti Hodgkinov ciklus, tj. prekinuti ovisnost promjena ionske permeabilnosti o promjenama membranskog potencijala - membranski potencijal potrebno je nekako održavati na konstantnoj vrijednosti. To se postiže metodom "prikovanog" napona. Zakovica napona je izvor struje koji djeluje kao negativna povratna sprega s jednom elektrodom u stanici i s jednom izvan nje. Uređaj mjeri struju u membrani i održava konstantan napon à komandni napon ( ubacivanje struje kroz staničnu membranu preko vanjske elektrode ). Uvjeti pokusa omogućuju bitno smanjenje kapacitivne struje i ograniče širenje struja lokalnih krugova, tako da zabilježenu struju rabimo kao izravnu mjeru kretanja iona kroz poznato područje membrane pri poznatom i jednolikom membranskom potencijalu. Metodom je spriječen treći korak ciklusa, tj. daljnja depolarizacija membrane uzrokovana utjecanjem Na iona, dok depolarizacija i dalje otvara Na kanale i nastaje pojačana struja Na prema unutra. Struja koja ide prema van je pozitivna, a struja koja ide prema unutra je negativna. Hiperpolarizacija uzrokuje malu struju prema van, dok depolarizacija (na 0 mV) uzrokuje veću i dvofaznu struju: privremenu (ranu) struju prema unutra ( nose Na ioni ) i trajniju (odgođenu) struju prema van ( nose K ioni ). U depolarizaciji najprije dolazi do aktivacije Na kanala ( brz proces ), a zatim tokom daljnje depolarizacije do inaktivacije Na kanala ( spor proces ) i aktivacije K kanala ( ujedno i početak repolarizacije ). Nakon akcijskog potencijala dolazi do hiperpolarizacije jer su K-kanali i dalje otvoreni. U kratkom razdoblju nakon akcijskog potencijala, niti najjači podražaj provjere ne može izazvati drugi akcijski potencijal. Stoga je to razdoblje apsolutne refrakternosti. Malo potom, drugi akcijski potencijal moguće je izazvati, ali samo ako je podražaj provjere supraliminalne jakosti. Još kasnije, ekscitabilnost se vraća na vrijednost u mirovanju, pa akcijski potencijal opet možemo izazvati podražajem pražne jakosti. Razdoblje relativne refrakternosti je, prema tome, razdoblje između razdoblja apsolutne refrakternosti i potpunog oporavka na stanje mirujuće membrane. Najmanji mogući razmak između dva uzastopna akcijska potencijala u uvjetima visokofrekventne stimulacije traje dvostruko dulje od razdoblja apsolutne refrakternosti. Kontinuirano vođenje akcijskog potencijala je prisutno kod nemijeliniziranih aksona, dok kod onih sa mijelinom dolazi do skokovitog vođenja. Mijelin djeluje kao izolator i otežava protjecanje iona. Jedino na ranvierovim suženjima, gdje je sloj mijelina manji, dolazi do obnavljanja ( pojačavanje ) akcijskog potencijala. K-kanali se nalaze uglavnom na mjestu membrane aksona prekrivne mijelinom, dok su Na- kanali više prisutni u suženjima.
  8. Medicinska_Fiziologija_Skripta.pdf
×
×
  • Create New...

Important Information

Terms of Use We have placed cookies on your device to help make this website better. You can adjust your cookie settings, otherwise we'll assume you're okay to continue.